Obraz i obrazovanje, u puno slučajeva nemaju ništa zajedničko, mada im naziv dolazi iz istoga korijena!!!
Piše: Ivan Filipović
Janjičari su nastajali tako što su okupatori odvodili mušku djecu iz porobljenih prostora u posebne kampove za izobrazbu tih elitnih postrojbi.
To su mahom bila djeca s okupiranih područja, djeca starosjedilaca koji su tu živjeli do dolaska okupatora, i od te djece, kroz te kampove, su stvarani najkrvoločnije ubojice koje su mrzile sve što nije osmanlijsko, koji su vraćani u svoje rodne krajeve da rade najokrutnije zločine, da ubijaju svoje roditelje, braću i sestre!!!
Danas, u naše vrijeme, kad više barem ne u onome obliku nema osmanlija na ovim prostorima, ili barem ne službeno pod tim nazivom, još uvijek postoje janjičari koji se regrutiraju iz hrvatskoga naroda, ali dobrim dijelom i iz srpskoga naroda!!!
O srpskome neću ništa, bazirati ću se na janjičare iz hrvatskoga naroda.
Dakle, danas te janjičare ne odvode u turske krajeve kao nekada, danas te janjičare uzgajaju u Sarajevu!!!
Najpoznatiji kampovi za ugoj današnjih janjičara su franjevačke institucije Bosne Srebrene, kao gimnazija u Visokome i franjevačka teologija u Sarajevu.
Danas se u tim ustanovama uzgajaju janjičari ovoga vremena.
Istina, nisu svi uzgojeni janjičari ovoga vremena prošli kroz te institucije, ali su imali dodira s njima ili s nekim od njihovih “instruktora”.
Kažu da su oni janjičari, iz onih turskih vremena, kad bi poslužili svrsi, kad bi ispunili očekivano, odradili zadaće i kad ne bi više mogli raditi to što su radili, bivali smaknuti i pokopani kao NN lica, što će reći da sistemu nisu značili ništa osim što su za njih radili najprljavije i najokrutnije poslove!!!
Poslije obavljenih poslova i završetka karijera ubojica, doživljavali su sudbine svojih žrtava i završavali su kao NN lica, bez imena i prezimena, pa čak i bez dostojnog počivališta!!!
Ovi danas uzgajivači janjičara nisu još postali toliko okrutni, ali rade druge, modernije metode.
Dakle, danas kad potroše te janjičare i kad odrade dovoljno, mahom medijski poslova, onda im se zaprijeti i oni u tom strahu bježe iz svoga “inkubatora”, bježe kao što su prije toga pobjegli iz mjesta svojih rođenja u mjesto “usavršavanja u janjičarstvu”!
Što je najgore od svega, ti i takvi janjičari mahom nalaze utočište u Zagrebu, u Zagrebu glavnom gradu Hrvatske koji osim po službenoj dužnosti ni po čemu drugome ne izgleda glavni grad Hrvatske!!!
Dakle, tamo je svega više negoli Hrvata!!!
Tamo sigurna utočišta nalaze ti potrošeni janjičari ovoga vremena kao što su i početkom devedesetih utočišta nalazili udbaši i ostali obavještajci koji su bili u službi propale države, a devedestih potražili i našli sigurno utočište u Zagrebu, među svojima, jer nisu osjetili potrebu za sudjelovanje u obrani Doma i Domovine!!!
A i kako bi?
Dom su odavno napustili, odmetnuli se, a i Domovinu, raspala im se, a zapravo pojam Domovina je za njih relativna stvar, mislim da nije ni sličan našemu poimanju Domovine!!!
U konačnici, u svakome vremenu takvi, odnosno janjičari, ne završavaju slavno.
Dakle, dok su u naponu snage, dok rade prljave poslove za gospodare, dobri su im i vrijede, gotivi ih se, čim prestanu moći odrađivati prljave poslove, prije ih se ubijalo, sad ih se progoni!!!
A oni, jadnici, kad vide i shvate da su im poslužili tek kao toalet papir, obriši i baci, pusti vodu, kmeče uokolo na sav glas.
Samo nije jasno što im to kmečanje znači, molba gospodarima da ih poštede ili molba narodu iz kojega potječu za oprost???
Što god je, takvi nisu za žaliti!!!