Čemu sve blago i moći ovoga svijeta ako izgubiš svoj identitet, izgubiš sebe???
Piše: Ivan Filipović
Tih krvavih 8. i 9. listopada 1942. godine Ramom je harala smrt!!!
Ramom je tekla krv!
Ramom se vio dim!
Ramom su odjekivali krici i jauci!!!
Pred Ramom se otvorio pakao!!!
Ramom je tekla krv, krv ubijenih i zaklanih Ramljaka čija je jedina greška bili što su Hrvati!!!
Ramom se vio dim, dim iz zapaljenih kuća, štala , sijena i ljetine!
Ramom su odjekivali krici i jauci, krici ranjenih i umirućih, a jauci žena i djece koji u trenutku ostadoše sirotinja!!!
Pred Ramom se otvorio pakao, pakao se otvorio jer je nestalo sve što vrijedi, zavladalo je zlo, a postojbina zla je pakao!!!
Da, sve to je snašlo Ramu u ta dva dana toga listopada.
S obronaka Vrana i Ljubuše je tekla hrvatska krv prema vodama Rame i Doljanke!!!
Drugi dan pokolja su i sela oko rijeka natopljena krvlju svojih mještana!
Tih dana je izgledalo da će Rama nestati u krvi i vatri vlastitih žitelja i njihovih kuća!
Bog je dao snagu ucviljenima da prežive.
Ubojice su vladale i poslije rata, sve do devedesete.
Neki su bili u Rami na službama i gledali kako iz krvi koju su oni pustili svojim noževima i puškama niče novi život, nova snaga koja neće dozvoliti umiranje Rame!!!
Neki su čak i prepoznali ubojice svojih najmiliji, ali nisu im smjeli ništa reći!!!
Tuga je to bila, tuga neizmjerna, vidiš, a ništa ne smiješ!!!
Međutim, veća tuga od te je zaboraviti svoje svoje žrtve i okrenuti im leđa!
Siguran sam da ih to boli više nego četnički metak ili nož!!!