Najgori je šamar koji sam sebi opališ!!!

Piše: Ivan Filipović

Ovi razni infrastrukturni radovi po selima otkriju puno toga.
Uz to što donesu korist žiteljima tih mjesta, otkriju i mnoga lica do tada prekrivena.
Može se tu vidjeti svega i svačega.
Može se tu čuti svega i svačega.
To postaje jedna velika tržnica na kojoj se trguje moralom, ljudstvom, karakterom, prljavim i zakulisnim igrama, jednostavno trguje se svim i svačim!!!
Tu prijatelji postaju neprijatelji, a neprijatelji postaju prijatelji!!!
Tu se sklapaju neke nove “veze”, a nit vodilja tih veza, ili kičma tih veza su osobni interesi!
Tako, tu možete vidjeti ljude koji do jučer nisu pričali, koji su jedni o drugima govorili sve najgore, tu postaju “najbolji prijatelji”, zbog par kvadrata asfalta, betona, čega već i što se već radi!!!
I onda kad gledaš iz drugog kuta, ne znaš ili je tužnije, ili je smješnije!??
Dakle, smiješno je kad znaš kako su ti novokomponirani prijatelji i što su pričali jedni o drugima i što su mislili!
I sad kad ih vidiš….
Smiješno je i to kad vidiš kako se postave oni “dobročinitelji” pod čijim “pokroviteljstvom” se sve to radi, i koje se sve metode koriste!
To je metoda, “zovni me i neće biti problema”, ” znaš, ono, ne ide to tako, ali, ako me zovneš, fino zamoliš, e to je to”!!!
A mi k’o mi, zovemo, molimo, kumimo, i eto poslije tog “zivkanja i kumljenja”, dobijemo ono što nam ionako pripada i što nam je davno trebalo biti urađeno!!!
A tužno je to što to čovjek sebi dozvoli!
Tu mi je žao čovjeka koji sjedne na obraz, koji se popiša na vlastiti karakter, koji se posere na vlastito ljudstvo, koji pljune sebi u lice, zbog par kvadrata nečega!!!
Tuga prijatelju!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *