Razgovor s bivšim fratrom.

Kaže mi bivši fratar, pričati ćemo o svemu, pod uvjetom da mi ime ne spominješ.
Može rekao sam, ni pod visokim naponom!!!

Piše: Ivan Filipović

Svjedoci smo čestih i žestokih napada na crkvu kao instituciju, i na svećenike kao dijelove te institucije.
Reakcije su različite, jedni se groze tih napada, a drugi kažu da su napadi opravdani pa čak blagi spram nekih (ne)djela počinjenih od strane crkvenih ljudi!?
Osobno imam i stav i mišljenje o tome, ali nije cilj isticati ga, mada je manje-više poznat, namjera mi je iznijeti iskustva jednog bivšeg svećenika, točnije fratra.
Naravno, preduvjet za razgovor je bio da ostane anoniman, što sam čvrsto obećao, a ja obećanja održavam!

Pa da počnemo s laganim pitanjima,
Prvo mi recite koji je način života ljepši, redovnički ili obiteljski, pošto ste iskušali obadva?

O. Prvo, i nije ti baš lagano pitanje, ali svejedno, pokušati ću odgovoriti.
U jednom dijelu svoga života ništa me drugo nije zanimalo osim franjevačkog poziva, i to sam i ostvario.
To je dio moga života na koji ću do kraja svoga života ostati ponosan.
Kasnije su se dogodile mnoge stvari koje su me praktički izbacile iz toga poziva.

P. Možete li reći barem dio razloga mijenjanja profesije?

O. Evo reći ću, mada sam sebi obećao da ću o tome vječno šutjet, ali upravo su me ovi silni napadi na crkvu natjerali da progovorim o tome.
Teško je o tome govoriti, a da se nikome ne zamjeriš!
U vrijeme kada sam ja odlučio ići u sjemenište u Visoko u mome kraju je franjevački red bio svetinja.
Moja pokojna mama je imala životnu želju da ima sina fratra, i kada je čula za moju odluku nitko nije bio sretniji od nje.
Imala je osmero djece, ali ja sam stekao dojam da je na mene nekako najviše ponosna na mene, dvojim razlog, ja ili moj poziv!??
No, kad sam joj priopćio svoju odluku da napuštam redovničko zvanje i pristupam obiteljskom životu nije to baš s oduševljenjem prihvatila.
Tada sam sjeo s njom i sve joj potanko ispričao, prvo me gledala s nevjericom, nije mogla prihvatiti da se sve to događa u sjemeništu, na teologiji, u samostanima.
Moje prvo razočarenje bilo je u Visokom, u drugom gimnazije kad sam sasvim slučajno, u nezgodnoj poziciji našao profesora i učenika.
Mislio sam da je to bezazlena igra, ali brzo sam se uvjerio da to nije ni tako bezazleno ni slučajno!
Već tada sam bio u dilemi dali nastaviti u tim uvjetima i s tim ljudima, ili se vratiti kući?
Presudilo je moje razmišljanje; to se mene ne tiče, to nije moj problem, ja jednostavno hoću biti fratar, i to onaj normalan fratar kakvoga se ja sjećam kao dijete, i kakvim ga pamte moji stari.
Drugo razočarenje sam također doživio kroz školovanje.
Već u gimnaziji se vidjelo da tu ima onih koji su došli s čvrstom odlukom da budu fratri, ne žaleći ni truda ni odricanja, ali je bilo i onih koji su došli samo završiti jeftino školovanje!
Na jednoj strani smo bili mi koji smo učili i istinski zaradili svaku pozitivnu ocjenu koju smo dobili, a na drugoj su bili oni što znaju da je dovoljno samo čvrsto obećati da ćeš biti fratar i da se neće pasti!!!
Svjedoci smo da je danas puna Bosna fratara ili diplomiranih teologa koji su postali to što jesu upravo zahvaljujući toj nelogičnoj logici koja je bila i još uvijek je i u gimnaziji i na teologiji!??
Eto, te dvije stvari uz to da sam tamo gdje sam bio na župi sreo ženu koja je uz gore navedeno postala glavni razlog moga mijenjanja profesije.

P. Kako gledate na, po mome sudu, pretjerano miješanje pojedinih vaših bivših kolega u politiku i općenito miješanje u sve i svašta?

O. To vam je otprilike ovako, jedan dio tih kako ih nazva, mojih bivših kolega misle da su Bogom dani za sve, da s njima sve počinje i završava, da su oni mjerodavni sve svjetske probleme riješiti.
To je jedna manja skupina unutar toga reda koji su svakome loncu poklopac.
Oni nisu brojni, ali su glasni i dobro raspoređeni pa se čini da su u većini.
To su jednostavno oni koji su navikli biti bliski svim vlastima jer tako sebi osiguraju mnoge pogodnosti.
Najbolja potvrda ove tvrdnje je činjenica da su oni jedini štovatelji Ahdname koja nije bila nikakva Povelja nego sadaka!

P. Imate li saznanja je li među fratrima bilo suradnika UDBE i znadete li vi za nekoga konkretno?

O. Prvo da razjasnimo o konkretnim imenima.
Neću i ne želim spominjati imena, a što se tiče saznanja o suradnji pojedinih fratara, pa to je javna tajna, svi znaju i svi šute.
Mi smo kroz školovanje već spoznali tko su ti fratri, ali kao što je poznato oni su uvijek dobro “plivali”.
Bosna je bila dobro umrežena tim suradnicima, svaki malo veći samostan, škola, fakultet, i ostale fratarske institucije imale su barem po nekog suradnika.

P. Stalno spominjete Bosnu, kao da Hercegovina i ne postoji, kao da nije dio BiH?

O. Ja govorim Bosna samo iz razloga samo što sam pripadao provinciji Bosna srebrena pa stoga i govorim samo Bosna, jer o Hercegovini ne znam puno, o njihovoj Provinciji, pa stoga i ne mogu pričati o njima, jer ja ne pripadam onima koji mogu pričati o svemu bez argumenata.

P. Što mislite o učestalim napadima na crkvu i crkvene djelatnike?

O. Svi napadi na crkvu kao instituciju su po meni ne opravdani, jer crkva kao institucija nije počinila ništa za što bi ju trebalo osuđivati.
Druga je stvar pojedini crkveni službenici koji su zlorabili crkvu i svoj položaj u crkvi zbog vlastitih interesa.
Takve pojedince treba pozvati na odgovornost imenom i prezimenom, jer ne mogu se niti smiju kriti iza crkve kao institucije u činjenju svojih (ne)djela!

P. Mislite li Vi da je bilo i još ima nedozvoljenih radnji koje čine pojedinci unutar crkve i ima li toga u vašem bivšem redu?

O. Naravno da ima, svjedoci smo skoro svakodnevnim isplivavanjima na površinu raznih nečasnih radnji još ne časnijih osoba.
Bilo je i bit će raznih nemoralnih radnji, od seksualnog zlostavljanja, otimačine materijalnih dobara do podvojenoga načina života.
Na početku sam spomenuo situaciju kada sam zatekao profesora i učenika u nezgodnom položaju, bilo je toga i na teologiji, i posebno bih naglasio moj slučaj.
Kad sam upoznao svoju sadašnju ženu nismo odoljeli zovu prirode pa se tako ona našla trudna, a ja još fratar.
Razgovarali smo ona i ja, što dalje, i tada sam joj rekao, ako ona želi život provesti sa mnom ja sam spreman na to.
Odgovorila je da želi.
Otišao sam tada svome nadređenom i rekao mu da želim napustiti red.
On je uporno tražio objašnjenje i razlog, i na kraju sam mu rekao da je cura ostala trudna i da sam ja kao odgovorna osoba pristao brinuti se za dijete i promijeniti život.
Na to mi je “šef” rekao; neka te to ne brine, nisi ni prvi ni zadnji, imamo mi fond koji se brine za djecu naše posrnule subraće, vrati se ti u župu i nastavi raditi, a curu kad bude vrijeme roditi dovedi i riješen problem!
To je za mene bio šok!
Dugo se nisam oporavio od toga.
Kad sam se vratio sve sam curi ispričao, a ona me je zabrinuto upitala što sam odlučio?
Istoga dana uzeo sam nešto novca iz crkvene blagajne, pokupio svoje stvari i curu, sjeli u auto i otišli što dalje od tih ljudi.

P. Kad smo već kod novca, kako gledate na pretjerano trošenje pojedinih fratara, na materijalno zbrinjavanje uže i šire obitelji?

O. Nema se tu što reći, svatko tko imalo poznaje franjevački Postulat, svaki komentar je suvišan, a za one koji to rade očito ne vrijedi Postulat.
Ti i takvi redovnici i redovnice, svećenici i časne sestre su glavni krivci što se danas ovoliko kritike obrušava na Katoličku crkvu, mada ni u drugim religijama situacija nije bolja.
Njihova pohlepa ruši reputaciju ogromne većine poštenih redovnika i redovnica, zbog njih je lošem glasu i crkva kao institucija!

P. Vidite li Vi rješenje problema kojega bih ja ironično nazvao “prekomjerno granatiranje crkve”?

O. Vidim, itekako vidim.
Kad bi se unutar crkve stvorilo dovoljno kritičke mase da o problemima otvoreno progovore i u začetku ih rješavaju siguran sam da bi, ako ne nestalo problema onda bi ih zasigurno bilo puno manje.
Da se oni koji su tamo došli samo zbog egzistencije vrate tamo odakle su došli bilo bi puno manje karijerista!
Da se ocjenjuje po znanju, a ne po obećanju zasigurno bi bilo puno manje onih koji su tamo zalutali!
Da se pedofili i homoseksualci maknu iz redova i zidina zasigurno bi bilo puno manje duhovno osakaćenih redovnika!
Da se odgovarajuće kazne oni koji zlorabe crkvenu imovinu zasigurno bi bilo puno manje bogatih obitelji redovnika i redovnica!
Svi problemi, a ima ih puno, trebaju se i moraju rješavati unutar kuće, i odmah, dok nije uzelo maha, jer svaka nekažnjena greška izaziva drugu!!!
Siguran sam, da se tako radi, da bi bilo puno manje vanjskih napada na crkvu jer bi se vidjelo da se ona bori protiv toga, onda bi se napadali krivci, a njih i treba napadati.
Mislim da se jedino tako može ispravno djelovati i zaustaviti vanjske napade.
No, treba znati da pored ovih navedenih napada na crkvu postoje i oni mentalni, a ti su posebno izraženi u Hrvatskoj.
Tamo već više od petnaest godina sa svih državnih institucija “pucaju” po crkvi!
Razlog je jasan, to su vlastodršci čiji mentalni sklop i danas u crkvi i svećenicima vide državne neprijatelje broj 1!
Njima ne treba poseban razlog za napad na crkvu, jer njima su njihovi djedovi i očevi rekli da je crkva najveći neprijatelj države, a njima je nevažno kakva je država, važno je da su oni na vlasti, a gdje god oni vladaju tu je crkva neprijatelj države!

P. Gdje Vam je bolje i ljepše, u fratrima ili u obitelji?

O. I jedno i drugo imaju svoje čari, svoje prednosti pa i nedostatke.
No, ja sam po prirodi odgovorna osoba i tako se i ponašam.
Dok sam bio fratar trudio sam se koliko sam mogao savjesno obavljati svoju dužnost, znam mnogi se neće s tim složiti, ali to je život.
Sada kad sam muž i otac nastojim svega sebe unijeti u te uloge i svim silama se trudim da ni na jednoj od tih pozicija ne promašim!

Gospodine, hvala Vam na prilično iskrenim odgovorima.
Imate li još što dodati što Vas nisam pitao, a mislite da treba reći?

Hvala i Vama na prilici da kažem istinu i nisu odgovori bili “prilično iskreni” nego 100% iskreni.

Hvala.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *