Piše: Ivan Filipović

 

U svakom sistemu i sustavu narod je osuđen na patnju, a bezdušni lešinari uživaju na patnji naroda!!!

Najbolnija i najosjetljivija kategorija naroda su umirovljenici.

U kojem god gradu, u kojoj god našoj državi, u kojem god narodu, ista slika, umirovljenici su poniženi do kraja!!!

Svoja stara i iznemogla tijela griju po parkovima čekajući sunce jer nemaju novaca platiti grijanje!

Svoja stara i napaćena tijela hrane vadeći otpatke iz kanti za otpad jer nemaju novca kupiti si hranu dostojnu čovjeka!!!

Svoje zadnje dane provode moleći Boga za smrt jer im je dosta patnje, umjesto da mole Boga za još koji dan više u uživanju svoje sretne starosti!!!

Dakle da skratim, od dama i gospode postali su zadnji ljudski talog koji živi psećim životom jer traže hranu po kantama za otpad kao i psi lutalice!!!

Ali, nisu u to stanje došli svojom ni voljom ni greškom!

Došli su voljom onih bezdušnih lešinara koji su vodili te njihove fondove tipa MIO ili PIO.

Dok su ti bezdušni lešinari, sumnjivih prošlosti i još sumnjivijeg morala, nemilice trošili njihov novac na svoje bogaćenja, narod je vjerovao u bolju budućnost!!!

Ti bezdušnici su gomilali nekretnine od Dubrovnika do Zagreba!

Gomilali su skupa umjetnička djela čiji su “ponosni vlasnici”!!!

Kupovali su naklonost političkih moćnika!

Kupovali su naklonost i nekih svećenika kroz razne sumnjive donacije tuđeg, umirovljeničkog novca, za potrebe tih svećenika!!!

Kupovali su čak i naklonost nekih fratara koji su početkom devedesetih ukazivali na njih kao najveću opasnost i prijetnju demokraciji, kako bi im oni nakon izdašnih donacija pisali pisma zahvale, “pod skrivećki”, a u isto vrijeme pisali pisma na druge adrese pravdajući se MORANJEM!!!

Ipak, ti umirovljenici koji traže hranu po kantama imaju nadu da će njihovim mukama doći kraj, a te bezdušne lešinare čeka NAGRADA ZA NJIHOVA ZLODJELA!!!