Piše: Ivan Filipović
Tih olovnih vremena se sjećamo mi koji smo odrastali u tim vremenima pod šapom partije.
Mnogi smo i na vlastitoj koži osjetili mnoge “čari” tih vremena!
Istina, nekima je bilo dobro, izvrsno, uživali su sve čari i privilegije sistema, u svoj punini!
Takvi se uvijek za sebe pobrinu!
Takvi su uvijek u “prvom timu”!
Ali kad se malo vratim mislima u ta vremena sjetim se nekih riječi i odgovora svoga djeda i oca, od kojih sam tražio odgovore na neka pitanja.
Sjećam se dobro, onih vremena s početka sedamdesetih, prošlog stoljeća.
Prvo 1971. i Hrvatskog proljeća, pa kasnije 1972. i Fenix skupine na Raduši.
Baš te 1972. smo imali svoju Prvu pričest, na Šćitu.
Išli smo čamcem do Šćita, a iznad Varvare u borovoj šumi žestoka puščana paljba i okršaj.
Nama djeci ništa nije bilo jasno, ili barem meni, matere su nas hrabrile riječima; ma ništa je to, nemojte se plašiti, a u njihovim očima se zrcalio strah!??
Sjećam se tih dana i mojih čestih pitanja upućenih djedu, jer mi je otac bio u Njemačkoj.
Pitao sam ga svašta.
O tadašnjim događajima, ali i o događajima poslije onoga rata o kojima smo učili u školi.
Nekako nisam baš bio siguran da nam u školi govore istinu, pa sam mislio da će mi djed ispričati pravu istinu.
Njegov bi odgovor uvijek bio; ” sinko, neke je stvari bolje ne znati, mlad si još za toga, a i zidovi imaju uši, doći će vrijeme, sve ćeš saznati”!
Još mi je rekao; ” zemlja se zaklela raju, da se na njoj sve tajne saznaju”.
Dalje bi nastavio; ” polako, sve će doći na svoje”!
Moram priznati, tada kao djetetu nije mi bilo jasan taj odgovor, ali sam ga prihvatio jer drugoga nisam mogao dobiti.
Otac mi je radio u Njemačkoj, i dolazio bi rijetko, možda dva puta godišnje, za Božić i za koševinu.
U rijetkim trenucima kad bi bili sami, jednom sam ga pitao, sjećali se on tih poslijeratnih događaja, i što zna o njima?
Samo sam ga jednom pitao o tome, i samo sam jedan odgovor dobio koji nikada zaboraviti neću.
Taj odgovor mi tada nije bio jasan, ali mi je stvorio blokadu da ga više nikad nisam pitao!
A odgovor je bio; ” sine, ja radim u Njemačkoj, i moj pasoš je moj i vaš kruh, a ti samo rasti, uči, i sve ćeš saznati, kad bude vrijeme!!!
Eto, to su bili odgovori koje sam mogao dobiti.
Dakle, šutnja je razarala hrvatskog čovjeka!
Poglavito one ljude koji su znali puno toga, ali iz ovih ili onih razloga nisu smjeli pričati o tome!
Jednostavno ih je ta šutnja ubijala!
Ja sam vidio po tim ljudima da ih ogromne muke muče, još poglavito kroz ponašanja nekih direktnih sudionika tih događaja!
To je ta šutnja koja je Hrvate razarala iznutra, ali ih je u isto vrijeme i držala na životu!
Da nisu šutjeli pitanje je kako bi završili???