Piše: Ivan Filipović

Ovo je moja Domovina.
Ovo što se danas zove BiH, i porobljena, i ponižena, i poharana, ali je MOJA i ne dam ju nikome!!!
Ovo je domovina mojih pradjedova koji ju nisu napuštali ni pod raznim okupatorima, zulumima, terorima, režimima, sistemima, sustavima, sve su izdržali, sve su ih preživjeli.
Nije njima bilo lako kroz sve te okupatorske režime, nimalo lako.
Bilo je strašno, krvavo i bolno, ali nisu odustajali od nje.
Borili su se za nju, živjeli su za nju, umirali su za nju!!!
Ni nama danas nije nimalo lako, i mi smo se i borili za nju, i živjeli za nju, i živimo u njoj, i živjet ćemo i boriti se za nju, ali i ginuli za nju!!!
Ali, to što je moja Domovina ne znači da nije i tvoja i njegova!!!
Meni to ne smeta.
Ne smeta mi sve dotle dok ju meni ne otimaš i meni ju osporavaš da bi ju preuzeo za sebe, cijelu!!!
E to mi smeta!!!
Ona je toliko lijepa i pitoma zemlja da u njoj možemo svi normalno i ugodno živjeti.
Ti svoj život, svoju naciju, svoju vjeru, ja ću svoj život, svoju naciju, svoju vjeru, on svoj život, svoju naciju i svoju vjeru.
Nikad mi nije palo na pamet niti će, bilo kome od svojih susjeda i komšija nametati svoja pravila igre, svoju naciju, svoju vjeru ili svoj način života, ne.
Ja ću biti to što jesam i tražim od vas da prihvatite mene ovakvog kakav jesam, vi budite to što jeste i ja vas prihvaćam takve kakvi jeste.
Možemo biti dobri susjedi, dobre komšije pa i prijatelji, zašto ne, to nije teko teško, dovoljno je biti iskren, ne željeti drugome što ne želiš da se tebi dogodi i tu će svi problemi nestati!!!
Ne petljat se u tuđe živote, u tuđa uređenja, u tuđa ustoličenja, dakle, prepusti svakome da bira svoj način života i sve ono što se bira!!!