Svaka nova obljetnica, svako novo okupljanje tim povodom, svako novo sjećanje na to vrijeme i te žrtve budu toliko emocija da mi ponekad dođe VRISNUTI da se čuje DO NEBA!!!
Baš ovaj nadnevak, 24. siječanj budi toliko emocija i sjećanja u meni da rijetko kad ostanem pribran, sama pomisao na one kojih nema, koji su pali baš na taj nadnevak, budi u meni sjećanja na to vrijeme i trenutak kad gledaš smrti u oči!!!
Piše: Ivan Filipović
Ovo su za mene teške obljetnice, a težina tih obljetnica je činjenica da su živote izgubili neki dragi ljudi, prijatelji, poznanici, s kojima se provelo vrijeme razmišljajući o nekim lijepim stvarima kad prođu tada šugava ratna vremena.
Ove teške obljetnice otvaraju, barem kod mene, a vjerujem i kod mnogih, brojna pitanja i brojne nedoumice.
Još ako se baziramo na te obljetnice s brojnijim stradanjima onda je tuga još veća.
Kad pogledaš te silne kolone, uočnice ili na sam dan, pa te face, tu izložbu markiranih odjela, hrpu nabildanih tjelesnih čuvara, kolone bijesnih limuzina, kako dođu, polože vijence, slikaju se, daju izjave i nestanu, nestanu u istom danu, onda mi nekako bude hladno oko srca!!!
U glavi mi se redaju pitanja, jedno za drugim.
U glavi mi se redaju slike svih mojih prijatelja i suboraca!
I onih koji su poginuli na drugim ratištima i koji nisu bili moji suborci ali smo bili ista vojska!
Pitam se što bi oni rekli na ovo danas, da su među nama, da su živi?
Znam što bi rekli.
Ne znam kako bi reagirali?
Možda ne bi ovako ni bilo da su oni živi?
Kao da ih čujem kako nam iz grobova govore ,pa prijatelji dragi, što ste ovo dozvolili?
Zar nismo zajedno stali na put zlu i nepravdi s namjerom zaustaviti to?
Zar nismo dali sebi zavjet ostvariti Slobodu, obraniti Dom i osloboditi Domovinu?
Mi smo to platili glavom, vi ste, na sreću, ostali živi!
Mi dalje nismo mogli utjecati, ali evo, očito je da su naše žrtve bile uzaludne!!!
Da smo mi pali ni za što!
Da ste vi stali na pola puta!
Prijatelji dragi, nismo li obećali jedni drugima, na početku, da ćemo dati svoje živote za Slobodu, za Domovinu, za Dom?
Mi smo dali!
Vi ste imali sreće pa niste, najgore od svega što smo mi pali uzalud!
Danas niti imate Slobode ni Domovine!
Danas se krijete!
Ne smijete slobodno ni reći da ste ratnici!
Danas vašim životima i životima vaše i naše djece upravljaju oni koji kojima je bilo svejedno tko će pobjediti!!!
Vi danas živite gore nego što smo živjeli na prvoj crti i u rovovima!!!
To je DNO!!!
To je poniženje!
Ne možemo vas prepoznati!
Ne sličite na sebe iz onih naših vremena!
Vi da ste oni stari koje mi poznajemo, ne biste to sebi dozvolili!
Vi bi stali i pred ove kao i pred one!!!
I onda čujem tužni, prigušeni jecaj tih tužnih patnica, Hrvatica, koje su prošle razne torture poniženja, od silovanja do svih drugih vidova poniženja, koje su sve to preživjele, a danas oborene glave žive svoje ponižene živote, u svojoj Domovini za koju su one proživjele sva ta poniženja, oborenih glava idu ulicama dok ti njihovi silovatelji i danas obnašaju vlast u državi koju su rušili!!!
I danas pri susretu one obore glave i poglede, a oni im se smiju u lice!
Što dublje tonem u sjećanja sve mi se više glasova i zvukova javljaju.
Ali svi postavljaju ista pitanja, zašto?
Zašto prijatelji, zašto to dozvoljavate?
Gdje ste izgubili PONOS?
Gdje ste izgubili HRABROST?
Gdje ste izgubili ONO što vam nije moga slomiti ni tenk, ni top, ni zrakoplov, ni ništa?
Ne znam im odgovoriti!
Odgovaram im šutnjom!!!
Jer bojim se da im bilo što kažem da im moj odgovor ne bi bio dostojan očekivanja!!!
Ne znam.
Ali znam da ni sam ne mogu prepoznati nas preživjele!
Često se pitam, što se ovo s nama dogodilo???
I onda me probudi surova stvarnost u kojoj živimo, ma kakvo življenje, životarimo!!!
Na dan 24. siječnja 1993. godine u Uskoplju su poginuli Ivan Zelić i Miško Zelić, na žalost bio sam svjedok!!!
Na isti nadnevak 1994. godine u Herama je poginuo Dragan Barešić, na Konjskom, Uzdol jer poginuo Damir Halužan Haš i na Zavišću je poginu Josip Kudić Đuzepe.
Na žalost, i njihovi glasovi nas pitaju ZAŠTO???
Sve što vam mogu reći je, počivajte u miru Božjemu, a mi ćemo čuvati uspomenu na vas.
A je li to dovoljno, NIJE!!!
S osobitim poštovanjem , Ivan Filipović