Na jednoj od obljetnica sretoh jednog ratnog prijatelja koji nije iz našeg kraja ali je bio tu u ratu.

 

Piše: Ivan Filipović

 

Poslije službenog protokola otišli smo na kavu.

Započeli priču i vraćanje uspomena.

Kaže mi, prijatelju, moje  tijelo je prepuno rana.

Ostvario sam na tom polju sve što sam mogao, vratio se kući, dobio mirovinu, obnovio kuću…

Zasnovao sam obitelj, dobilo smo dvoje djece, i onda je sve krenulo nizbrdo!

U jednom trenutku se ona osjetila boljom, vrjednijom od onoga što je bila u tom trenutku, a bila je mlađa.

Jednog je dana samo nestala iz naših života.

Ona je otišla, izgubio joj se svaki trag, neki kažu da je završila negdje na sjeveru Europe.

Ja sam ostao s djecom i nastavili smo život vrijedan divljenja.

Danas su djeca odrasli ljudi koji imaju svoje obitelji i žive svoje živote, život ih je odnio na različite strane.

Pitam ga kako je sve to izdržao?

Kaže mi, prijatelju, nije bilo lako!

Bilo je teško.

Bilo je situacija kad sam mislio da nema rješenja, da je jedino rješenje dignuti ruku na sebe!!!

I kad bih skoro odlučio to napraviti pogledao bih u ona svoja dva anđela koje je mama ostavila i kojima sam ja bio jedina nada da mogu dočekati svoj prvi životni let i svoju samostalnost, odmah bi te ideje nestajale!!!

Pomislih, od njih je rođena majka digla ruke, ostavila ih i otišla u nepoznato, još samo ja trebam dignuti ruku na sebe i uništiti im tek započete živote!!!

To me je odvratilo od tih crnih misli!

Vratio sam se Bogu i svojoj djeci, i evo danas hvala Bogu oni su sretni ljudi sa svojim obiteljima, podarili mi unučad, dođu, obiđu me…

Evo i ja sam dobro, ništa mi ne fali, istina, moje je tijelo prepuno rana, ali je moja duša zdrava, bez ijedne rane, bez ijedne ogrebotine!!!

Našao sam smisao života, nisam pokleknuo pred onim najgorim!!!

A to mi sigurno bez Boga ne bi bilo moguće.

Stoga kažem, hvala dragom Bogu što je pogledao na mene i dao mi snagu da živim život, a ne prekinem ga!!!