Kažu za nas Hrvate da smo hrabar i radišan narod.
Ja bih dodao da smo u isto vrijeme LICEMJERNI do bola!!!
Piše: Ivan Filipović
Evo još jedan u nizu primjera.
Otišao je još jedan velikan hrvatskog sporta, otišao je Zlatko Saračević.
Zlatko je proslavio Hrvatsku u svijetu sporta!
Pronosio ime Hrvatske, a kako mu Hrvatska vraća!??
Kako mu Hrvati kažu hvala?
Kako ga ispraćaju zadnji put?
Tek usput, tek površno!!!
Nema žala ni naricanja kao za nekim jugoslavenima!
I to potvrđuje tko službeno upravlja Hrvatskom, ali u konačnici i kakav smo mi Hrvati narod!!!
Dakle, možda narod i nije takav, ali njegova pasivnost, njegova šutnja ga ne amnestira, ne oslobađa, naprotiv, upravo ga čini licemjernim!!!
Ali, hrvatski službenici, hrvatske službene institucije, “hrvatski mediji”, pokazuju svoje pravo lice!
Je li igdje umro ijedan jugoslaven u svijetu oni se dižu na zadnje noge naričući za njima!
Međutim, kad umre jedan Zlatko Saračević koji je proslavio Hrvatsku u svijetu sporta diljem svijeta, i ne samo sporta, za njim nema ni blizu toliko ni tuge ni bola , a o ljubavi da i ne govorimo!!!
Nema zato jer Zlatko nije jugoslaven, Zlatko nije Srbin, Zlatko je branio boje Hrvatske i igrao za Hrvatsku!
Nije nikad bio na drugoj strani!!!
Očito je hrvatskoj zbilji, hrvatskoj javnosti dovoljno biti jugoslavenski orijentiran, i još k tome ako si Srbin, uspjeh ti je zagarantiran dok si živ, a žalopojke, žaljenje i suze kad umreš!!!
Eto to je Hrvatska, to je hrvatska stvarnost, to je hrvatska zbilja, to je hrvatska realnost!!!
A hrvatski narod šuti i trpi!
Možda bi se moglo razumjeti one koji su živjeli u Jugoslaviji, imali privilegije, potomci različitosti, ali nema razumijevanja za generacije rođene poslije rata koji žale za Đoletom i sličnima i koji Hrvatima spočitavaju slušanje Thompsona!!!
To je roba s greškom!!!