Piše: Ivan Filipović

 

Ova nametnuta nam pošast kojoj dadoše ime korona učini što ni rat nije učinio, utjerao je ljude u njihove kuće i nitko rado ne izlazi!

Dakle, prateći naložena pravila često sam u šetnji, sam naravno, i možeš hodati pola dana teško ćeš naići na nekoga.

Jednostavno, strah je učinio svoje!

U tim šetnjama često znam svratiti i do groblja.

Svratim, pomolim se, sjednem, gledam i onako razmišljam.

Pa već dugo ne vidjeh ovoliko ljudi na jednom mjestu, ovoliko naroda na jednom mjestu.

Oko mene su na deseci ženskih i muških osoba koje tu leže, zaštićeni od korone i svih drugih zala i nedaća!

Ovo je zapravo jedino mjesto gdje možeš doći ,  a da te nitko ne pogleda čudno, da nitko ne ustukne korak ili dva nazad, da nitko ne pravi razmak, dakle, ovdje možeš u miru sjediti, hodati, šetati, neće ti nitko reći ni gdje ti je maska ni gdje su ti rukavice.

I zapravo čovjek dođe do zaključka da kako god okreneš, ovo je mjesto koje nas prije svega čeka sviju, ali i mjesto gdje kad nemaš nikoga, možeš doći i porazgovarati, sjesti među tu čeljad, među poznanike.

I ako ništa drugo napraviti jedan kvalitetan monolog, bez straha da ti se netko smije i tu si siguran da ti nitko neće proturječiti.

Tko bi rekao da će groblje, uz to što je zadnje počivalište ljudi  biti i mjesto kvalitetnog odmora i kvalitetnog razgovora, najprije sa samim sobom, a onda i sa svojim precima?

U svakom slučaju, puno je ljepše doći onako nego na sprovode!!!