Piše: Ivan Filipović
Ili, rade li odgojitelji uvijek svoj posao?
Dakle, odgajaju li odgojitelji uvijek?
Ili još preciznije, kakav je taj odgoj, i jeli taj odgoj dostojan čovjeka?
To su pitanja koja traže odgovore.
Mi malo stariji koji se sjećamo, koji smo živjeli u Jugoslaviji, koji smo tamo išli u škole i na vjeronauk, dakle , koji smo se tamo obrazovali, možemo se s razlogom pitati jeli to to?
Jesu li odgajatelji uvijek imali dobre namjere?
Sjetiti ćemo se kako su nas u školi učili da nema Boga, da je vjera opijum za narod, i još čitav niz takvih fraza i floskula.
A dok smo u isto vrijeme kod kuće slušali od svojih majki i očeva, baka i djedova da ima Bog, molili Boga, učili su nas da budemo dobri ljudi i pravi vjernici.
I sad kad dođeš u neki stariji životni period, onda zaista vidiš tko je bio u pravu.
Danas se može s pravom konstatirati da su naši majke i očevi, bake i djedovi, bili pravi odgojitelji, i da su nas uvijek odgajali u pravim vrijednostima, i kao vjernike, i kao ljude.
A ti odgajatelji koji su bili, uglavnom, poslušnici sistema su se prilagođavali sistemu.
Da je to tako potvrdit će i činjenice.
Promjenom sistema u sustav, dolaskom višestranačke demokracije, ti isti odgajatelji koji su nas u školama učili kako nema Boga, kako je vjera opijum za narod, koji su nam kidali križiće s lančića, su se prilagodili, odjednom su postali veliki vjernici, veliki zagovornici Boga, vjere, tako da čovjek postane zbunjen.
Zbunjen iz razloga što gledaš istu osobu i ne znaš koje joj je pravo lice.
Jeli joj pravo lice ono od prije devedesetih kad je tvrdila da nema Boga, da je vjera opijum za narod, kad su kidali križiće, kad su branili ostati za Božić, ili sad ovo vrijeme kad sve ono što su osporavali sada propagiraju.
Čovjek dođe u situaciju da ne zna što misliti o istoj osobi?
Slična stvar i s svećenicima i fratrima.
Dakle, oduvijek je bilo onih koji su radili “svoj posao”, bili na oltaru, ali su radili za neke “službe”.
I danas je slično, možda nema više tih “službi”, ali postoje druga “zanimanja”.
I danas takvi rade “svoj posao” onaj sat na oltaru, obuku se i pričaju nam priče, tumače nam Evanjđelje, čitaju, ali kad skinu tu odoru sa sebe, kad se obuku u civilku postaju nešto sasvim drugo!
Postaju ne prepoznatljivi!
Skloni pjančenju, skloni bančenju, skloni kurvaluku, skloni pedofiliji, skloni puno stvari koje se apsolutno kose s njihovim zvanjem!!!
I onda se čovjek opet pita, koje zapravo njihovo pravo lice?
Ono na oltaru sat vremena, ili ona ostala 23 sata?
Dakle, čovjek koji je osuđen na njih, a svi smo osuđeni na njih, na te što su nas obrazovali, i na svjetovnom i na vjerskom polju, gubi vjeru u njih!
Ništa se vjerodostojnog nema za vidjeti, jedno pričaju drugo rade!
Tu ispaštamo mi, obični smrtnici, lomimo se između onoga što slušamo i onoga što gledamo, Bože pomozi nam u odabiru!!!