Piše: Ivan Filipović

Sve dok živim, sjećati ću se, ali i držati ću se riječi svoga djeda.
I da hoću ne mogu zaboraviti riječi koje je izgovorio na moje pitanje kamo je najbolje otići.
Rekao je,” Upamti sinko, lako je otići, to se može uvijek, to je najlakše, skupiti stvari i otići, ali treba se sabrati i ostati. Ostati i preživjeti, možda će se dogoditi nešto dobro i pozitivno!!!”
On se toga držao.
Ostao je na svojoj rodnoj grudi, unatoč svim nedaćama koje su ga pratile.
Nije ga otjerala ni 1942. kad je uz to što je pobijeno preko tisuću Ramljaka, u par dana, spaljeno, opljačkano i uništeno sve od čega se živjelo!
Nije ga otjeralo ni prisilno potapanje Rame 1968. godine!
Samo se digao na svoju planinu.
Nisu ga otjerali ni zulumi koje je preživio!
Ostavio je čvrste temelje na kojima još uvijek žive njegovi potomci, unatoč svim nedaćama koje su preživjeli i koje proživljavaju!
Do kada će to trajati, to samo Bog zna, jer puno se toga događa što je ljudskom umu nerazumljivo, osim onima koji su sve ovo i osmislili???

I još mi je rekao; ” teška vremena će proći, moraš ostati jak”!!!