Piše: Ivan Filipović
U Rami je bilo nekoliko po zlu poznatih obitelji udbaša.
Bilo ih iz reda Hrvata, iz reda Muslimana, ali i onih uvezenih baš za takve namjene.
Jedni da “prevaspitaju” ramsku djecu, učitelji i nastavnici, drugi da “prevaspitaju” ramsku mladež, milicija!!!
Ovdje ću tek spomenuti njih par koji su prolili puno ramskih suza, pa i krvi, kao što su “perićkići”, “anđukići”, i još čitav niz.
Njihovi potomci i danas haraju u politici, gospodarstvu i ostalim segmentima društva.
No, ovdje bih se fokusirao na ovoga najpoznatijega iz reda Muslimana.
Radi se o Esadu Dželiloviću, starijem.
Djedu aktualnog predsjednika OV Prozor-Rama.
Dakle, u to vrijeme u ovome prostoru koji se danas zove HNŽ, jedan od glavnih oznaša kasnije udbaša bio je Mirko Praljak.
Kažu da je bio i okrutan i lukav!?
U svim sredinama bi pronašao sebi srodnu dušu i postavio je sebi za suradnika.
Obično je takve tražio među zanimanjima koje trebaju karijeriste, a upravo oni su bili pogodni za suradnju, dovoljno je bilo obećati napredak u karijeri, ili ako to ne upali onda zaprijetiti gubitkom posla pa i slobode.
E tu su mnogi padali!!!
Ali, nalazio je on suradnike i među poznatim “gospodarstvenicima” koje je također dobivao na sličan način, porastom posla ili totalnim krahom!!!
Bilo kako bilo, Esad Dželilović i Mirko Praljak slovili su kao najopasniji udbaši, ali i najbolji prijatelji.
Dok su oni trajali trajalo je i njihovo prijateljstvo.
Odlaskom njih otišla su i prijateljstva.
Zanimljiv detalj iz toga obiteljskog prijateljstva se događa u Domovinskom ratu.
Sin Mirka Praljka, general Slobodan Praljak je završio tako kako je završio.
No, u vrijeme rata u Rami kad je vojska mobilizirala mercedesa Emira Dželilovića, inače sina Esada Dželilovića i člana ratnog predsjedništva “opštine Prozor” u izbjeglištvu, po žurnom postupku je stigla zapovijed generala Praljka da se to vozilo vrati vlasniku, i bi tako!!!
Ja sam imao sreću upoznati generala osobno, i to ne baš u idealnoj situaciji.
U jednom drugom slučaju kad je general opet štitio Muslimane, imali smo osobni verbalni duel.
U jednom trenutku je general na mene nasrnuo i grubo i prosto.
U tome trenutku, znajući da sam u pravu, rekao sam mu; ” pucajte generale, i ćaća Vam je pucao po Rami”!!!
Pucajte, neka ova vojska vidi od koga sam poginuo!
U tome trenutku se u tome čovjeku sve slomilo!
Od onolike gromade od čovjeka ostade tek “malo dijete”.
Pozvao me da sjednemo za stol, sjeli smo i razgovarali skoro sat vremena.
Na kraju mi je rekao; “slušaj vojniče, ja sam volio da si mi pucao u glavu nego da si mi spomenu ćaću”!
Ja sam mu odgovorio; ” vjerujem Vam generale, ali on je ipak Vaš ćaća”!
Vi se nemate pravo odreći svoga ćaće.
Niste Vi krivi ni za njegova djela, ne možete odgovarati za njegova djela, ali ga se ne možete ni odreći!
Ali još manje možete zabraniti meni ili nama da ga spominjemo u tome kontekstu, jer mi dobro znamo tko je on bio.
Ne mi osobno, mi smo mladi za to, ali znaju naši preci!
Zanimljiv je odnos i ponašanje potomaka toga drugoga udbaša, Esada Dželilovića.
Imenjak i unuk, Esad Dželilović i danas vedri i oblači u Rami!!!
Pazite dobro!!!
Sad je on sebi pronašao neke nove “praljke” i danas hara Ramom!
Naravno, uz suradnju s potomcima tih “perićkića”, “anđukića”, i ostalih!
Što je poanta ove priče?
Poanta je da se obavještajci svih sistema snađu u svim sustavima!
Kakve god promjene dođu, oni su u vrhu!
I praktički i nema promjena!!!
No, ovdje bih naglasio Generalovu gestu koji je pomogao potomku prijatelja i suradnika svoga oca!
S duge strane, kad je general osuđen i kad je završio kako je završio, ti potomci prijatelja njegova oca ne da ga nisu pokušali zaštiti, naprotiv, bili su najglasniji u osudama i sprdnjama!!!
A onaj drugi kojega je general spasio i danas hoda Prozorom uživajući u najvećoj mirovini u državi, također ni slova u obranu, a previše u osudi!!!¨
To pokazuje da se dobro dobrim ne vraća, poglavito tu kod nas!!!