Malo kroz metaforu opisati odnos vlastodržaca prema gospodarskim subjektima poslije rata, kako diljem BiH tako i u našoj općini.
Piše: Ivan Filipović
Dobra liječnička dijagnoza može spasiti život pacijentu, a loša mu ga može oduzeti.
Takvih primjera imamo na pretek, a navest ću samo njih nekoliko iz užeg zavičaja i bliže prošlosti.
Bio jedan “bolesnik” oko kojeg se okupila ekipa “vrsnih liječnika” različitih profila.
Uzimali su mu nalaze, snimali ga na sve moguće strojčeke za snimanje, davali mu infuziju, a istovremeno mu uklanjali zdrave udove.
I tako godinama, sve dok nije došao kraj za toga paćenika.
Pacijent podlegao, sprovod mali, tek po neki prolaznik bi stao i osvrnuo se na sprovod.
Ubrzo se razboli drugi pacijent, i opet sve isto, isti tim “vrsnih liječnika”, isti postupak liječenja, i isti kraj.
Poslije duge i teške bolesti i dugog i “uspješnog” liječenja opet se oglasiše mrtvačka zvona!
Nedugo poslije i treći pacijent osjeti prve simptome bolesti koja je neodoljivi podsjećala na prethodne dvije.
Opet se okupi ista ekipa “vrsnih stručnjaka” i započe “liječenje” s već oprobanim metodama odstranjivanja zdravih dijelova tkiva, a bolesni dio su održavali na aparatima!
I poslije ovoga sprovoda koji nije bio ni pretjerano velik, ni pretjerano tužan nastade kratko zatišje puno nedoumice tko je sljedeći!?
Poslije zadnjeg sprovoda nastala je nelagoda među pacijentima, počeli su se pitati tko je sljedeći, javila se sumnja u stručnost i namjere ove “stručne ekipe”, jednostavno, počelo se šuškati…
U jeku najžešćeg komešanja pojavi se i četvrti bolesnik sa sličnom dijagnozom.
Isti su ga “stručnjaci” uzeli pod svoje, odstranili mu sve što je bilo zdravo i priključili ga na aparate.
Ponukani komešanjem zbog prethodna tri mrtvaca, četvrtog nisu skidali s aparata pa je još uvijek na aparatima bez znakova života.
Malo poslije i peti bolesnik zatraži pomoć od “stručnog tima”, a oni s njim postupiše kao i s njegovim prethodnikom, staviše ga na aparate pa i dan danas “vegetira” na tim aparatima.
Ove godine se razboli i šesti bolesnik, a isti će ga liječiti, što će reći nema mu lijeka, a neće umrijeti, jer aparati su čudo tehnike!
Zajedničko kod svih pacijenata je što su im dijagnoze iste, način liječenja isti, amputacija zdravih dijelova ista, priključenje na aparate isto,…
Razlika između prva tri i zadnja tri pacijenta je u tome što je”stručni tim” kod prva tri pacijenta poslije amputacije zdravih udova nakon nekog vremena isključio aparate i pacijenti su faktički postajali mrtvi, a druga tri su još uvijek na aparatima i “vegetiraju”!
Zajedničko svim pacijentima je što su ih sve liječili isti “stručnjaci” koji ni poslije tri eutanazije i tri doživotna priključenja na aparate nisu odgovarali!!!
Za ovaj “stručni tim” ne vrijedi ni Hipokratova zakletva, ni moralna odgovornost, ni ljuski ni Božji Zakoni, jednostavno, oni su iznad Zakona!
Brine činjenica što ih ni pacijenti ni njihovi bliži ne krive i ne traže odgovornost, naprotiv, bira ih ponovo za svoj “stručni tim” za dijagnosticiranje, amputaciju, liječenje i konačno eutanaziju!!!???
No, to je pravo tih pacijenata, njihov život je njihova stvar, pa ako ga oni uporno stavljaju u ruke onih što ih ubijaju, samo neka izvole.
Možda i nije sve do “stručnog tima”, možda i pacijenti žele razne neobičnosti?
Možda žele da ih se zlostavlja, da ih se muči, da ih se ponižava, da im se amputiraju zdrava tkiva,…?
Stoga ne želim osuđivati ni pacijente ni “stručni tim”, ako oni uživaju jedni u drugima tko sam ja da im smetam, neka im je sa srećom!
A Hipokratovu zakletvu i ostala moralna i druga načela ostavimo nikim drugima , nekome tko drži do toga!