Svaka smrt ili odlazak s ovoga svijeta, drage osobe ili posebno bliske, izražava u čovjeku neke čudne i posebne emocije i osjećaje.

Uz tugu i žal za izgubljenom voljenom osobom, ili dragom osobom, tu dolazi i bezbroj pitanja ZAŠTO, a najčešće je ZAŠTO BAŠ TI?

 

Piše: Ivan Filipović

 

No, to nije naše o tome ni odlučivati ni prosuđivati, ali eto, kao ljudi možemo se barem pitati.

Ovih dana je odjeknula tužna vijest o smrti Fra Stipe  Karajice.

Stipo je bio jedan običan fratar naše Provincije koji je bio po raznim dužnostima u tome svome životnome vijeku koji je prerano prekinut, a jedna od dužnosti je bilo i tih nekoliko godina boravka u Rami, u župi Rama-Šćit.

Nisam bio s njime posebno vezan, moglo bi se reći tek poznanici.

Nisam s njime ni često razgovarao, i tu bi se moglo reći tek početnici, tek par razgovora.

Ali tih par razgovora je na mene ostavilo dubok dojam o Karajici kao fratru i kao čovjeku!!!

Dakle, prije svega, ljudi se rađaju ljudi, rodiš se ili kao čovjek ili nečovjek, u karakternom smislu, a sve drugo je životna nadogradnja, stil i još čitav niz sličnih faktora koji utječu na čovjeka, i kao osobu ali i na karakter čovjeka!!!

U tih nekoliko susreta s Karajicom razgovarali smo o svemu, koliko se moglo u tih nekoliko kratkih susreta razgovarati, dakle, nije bilo teme koju nismo otvorili i o kojoj nismo barem riječ dvije prozborili.

Zanimljivo je što se nismo oko puno toga slagali ali smo mogli baš o tome u čemu se nismo slagali pričati bez potrebe za prekidom razgovora jer se, eto, ne slažemo!

To je nešto, ne znam kako ga nazvati ali nešto, s puno sam ljudi različitih profila pričao i razgovarao, međutim, kod vrlo rijetkih sam to doživio, da možemo razgovarati o nečemu o čemu se apsolutno ne slažemo, ali bez potrebe za prekidom razgovora, dakle, razgovor se razvijao i tekao.

Nikad neću zaboraviti kad smo dotaknuli temu fratara i kad mi je rekao ovako, probat ću ga citirati.

” Ivane, ima jedna rečenica koja glasi; “čudni su putovi Gospodnji”, a ja bih dodao, poglavito su čudni ako ih čovjek pokuša trasirati po svojim uvjerenjima i pravilima. Malo sam ga zbunjeno pogledao, ali ubrzo mi je do u tančine razjasnio tu mitsku rečenicu s kojom mi je htio pokazati i ukazati, ne samo na putove Gospodnje nego i na naše ljudske živote! Dakle, mnogi od nas koji smo danas fratri ili svećenici smo otišli tamo iz uvjerenja i iz unutarnjeg poziva kojega smo osjetili u određenom trenutku.  Ali, neki među nama su otišli tamo iz sasvim drugih razloga. Neki iz nemogućnosti školovanja na drugi način, neki pak iz činjenice da nema ni fratra ni svećenika na burzi rada! Dakle, poslije te škole nema nezaposlenih. Na žalost, dobrim si dijelom u pravu, ali, mi smo ipak samo ljudi, bez obzira na sve, bez obzira na unutarnje pozive i škole i osjećaje, mi smo ipak samo ljudi podložni svim vanjskim utjecajima. Mi redovnici i svećenici smo samo ljudi sa svim svojim dobrim i lošim stranama, da ne kažem vrlinama i manama. Eto, moraš nas prihvatiti kao takve da bi mogao barem donekle razumjeti nas, i kao ljude ali i naše pozive koje radimo i koje živimo”.

Eto, stoga mi je Karajica ostao poseban čovjek, poglavito poseban fratar!!!

Stoga, mogu reći samo jedno, Stipo, živio si život čovjeka i redovnika i postavio si traga, i kao čovjek i kao redovnik.

Otišao si na poziv Svevišnjega, prerano, ali “tako se svidje Bogu Svemogućemu, pozvati našega brata Stipu”, i neka ti je pokoj duši.

Na žalost, mnoge tvoje kolege su odavno mrtvi, zapravo su mrtvi rođeni!!!