Odlaze polako, jedan za drugim…

Piše: Ivan Filipović

Jučer sam bio na sprovodu dr. Ivana Bagarića.
Dakle, o Ivanu Bagariću ne treba ništa posebno govoriti.
O Ivanu Bagariću je sve rečeno i sve se zna.
Čovjek je bio uvijek spreman, i kad se glava gubila on je bio tu, spreman izgubiti glavu.
Sve je rečeno o Ivanu, o njegovom životnom putu.
I bio je solidan sprovod, puno svijeta.
Ali ja sam nekako stekao dojam, premalo!?
Unatoč toj brojnosti, premalo!
Evo, probati ću objasniti zašto tako mislim.
Dakle, tih devedesetih godina, tih turbulentnih godina, kad je glava bila u torbi svakom onom tko bi se usprotivio ondašnjoj vlasti, a ne li, ne daj Bože, pokušao ih smijeniti.
I tada, u ta vremena je dr. Bagarić bio u ekipi koja je stala i nasuprot tih i takvih.
On je i tada bio doktor, bio je svjestan svega, ali je stao, unatoč znanju o mogućim posljedicama, stao je bez trunke razmišljanja i bez dvojenja.
Stali smo mnogi tada, baš zato me i čudi maloća na sprovodu jednog takvog čovjeka?
Maloća, jer ima nas još uvijek dovoljno živih koji su bili aktivni u to vrijeme, ali ja nešto ne vidjeh puno tih faca na Ivanovom sprovodu?
Pa evo, između ostalih, i naša Rama se nije nešto pokazala u brojnosti zadnjeg ispraćaja toga velikog čovjeka.
Dakle, Rama je u tim kriznim devedesetim godinama, u prvim političkim turbulencijama imala solidan broj Ramljak spremnih i glavu dati za slobodu naroda i Domovine.
Početkom rata je, također, Rama pokazala vrhunsku spremnost u obrani Doma i Domovine.
A kad odlaze ti naši velikani iz prvih vremena i s prvih crta, i to prerano odlaze mjereći našim ljudskim mjerilom, nekako nas premalo dođe ispratiti te ljude.
Sprovod je bio veličanstven, i teško je bilo vidjeti svakoga, ja sam upratio nekih desetak do petnaest Ramljaka na sprovodu, to je premalo, neka je još bilo toliko što ih ja nisam vidio, to je opet premalo, neka je bilo tri puta toliko to je opet premalo, taj čovjek je zaslužio puno više.
Spremajući se na taj sprovod pitali su me neki, što ćeš ti ići na sprovod Ivanu Bagariću, jedva si ga poznavao, možda si ga tek par puta u životu vidio i bio s njim?
Ja im odgovaram, je u pravu ste, ali da smo mi rezonirali tako tih devedesetih kao vi sada, mi danas ne bi bili tu uopće, ne bi nas bilo tu nikako, tko zna gdje bi Ivan Bagarić bio pokopan i dali bi bio pokopan, dali bi mu se uopće znalo za grob, i ne samo Ivanu nego mnogima???
Eto, iz tih razloga ja idem na sprovod Ivanu i sličnim Ivanu!
Jer, da smo mi tih godina čekali da netko drugi uradi nešto umjesto nas, ne bismo nikad imali Slobodu, ni ovakvu kakvu imamo, mada je i ovo daleko od Slobode, ali ne bi imali ni ovo da nismo bili spremni u određenom trenutku, ne pitajući što mi, što nije netko drugi!!!
Pored žalosti što mlad čovjek odlazi s ovog svijeta, ostavljajući obitelj, petero djece, ženu, majku, nekako me jednako žalosti činjenica da mi Hrvati sve manje držimo do svojih ljudi koji su se pokazali u određenom vremenu, prostoru, mjestu, trenutku, događaju, stati, bezuvjetno, na čelo kolone koja je vodila u pravcu Slobode!
Ivanov sprovod je pokazatelj da je to tako, na našu žalost!
Sprovod je bio prilično brojan, ali po mom sudu nedovoljno brojan u odnosu na zasluge i vrijednosti čovjeka kojega smo ispratili!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *