Odavanje počasti, ili naslikavanje?

Stipića livade.

Piše: Ivan Filipović

Evo prođe još jedna u nizu obljetnica stradanja Hrvata.
Samo onaj tko ide na te obljetnice može tamo svašta vidjeti i čuti.
I kako sam nazočan na većini tih mjesta stradanja moga naroda i mojih suboraca tako sam se nagledao i naslušao svega i svačega.
Pa i na Stipića livadama sam ja vidio ono što mnogi nisu ili ne žele vidjeti.
Ogromnu većinu okupljenih na Stipića livadama činili su oni koji su odati počast i oteti zaboravu onima koji su svoj ovo životni put završili baš tu, sinovima, braći, roditeljima, rođacima, prijateljima i suborcima.
Došli su bez pompe, tiho i ponizno, vratili sjećanja, možda pustili suzu, pomolili se i otišli uz obećanje da će se opet vratiti.
Takvi su obišli mjesta pogibije onih zbog kojih su došli, i upalili svijeću, molili molitvu i pustili suzu, onu iskrenu.
Tu se mogu sresti prijatelji iz tih ratnih dana koji se nisu dugo sreli, pa bude i jako emotivnih susreta.
Poslije mise i nadahnute propovijedi uslijedili su pojedinačni susreti, pozdravi, razgovori, evociranje uspomena i na kraju napuštanje toga lokaliteta.
Jedni odlaze do vojničkog kazana uživati u grahu pripremljenom baš za tu prigodu, drugi odlaze negdje drugdje na objed, a treći pak u neka sasvim treća mjesta.
Ali, uz tu većinu koja je tu iz gore navedenih razloga, redovito se pojavljuje i ta manjina koju ja zovem “profesionalni hodočasnici i polagači vijenaca”!
To su oni “lijepo obučeni i dobro našminkani” KAMATARI LJUDSKIH SUDBINA koji nam uoči svakih izbora, a izbori su svake druge godine, dolaze na takva mjesta, zauzimaju prve redove, polažu vijence i bacaju svoje lažne i cinične osmjehe pred upaljene kamere!
Vidjelo se čak i među onima obučenima u misno ruho onih što jedno pričaju, a tu se pojave tek da budu viđeni, ja takve zovem KAMATARI LJUDSKIH DUŠA!
Ti kamatari ljudskih sudbina i ljudskih duša idu i dolaze samo na ona mjesta gdje dolaze kamere i veća mnoštva , da budu viđeni i snimljeni, jer eto, vidjet će ih mnogi koji su došli i još više onih pred malim ekranima.
Na obljetnice i mjesta gdje dolazi manje svijeta i gdje ne dolaze kamere ne idu ni oni, ti kamatari, mada bi trebali, ako ni zbog čega drugoga onda barem po službenoj dužnosti, jer to je u njihovoj općini ili župi.
Ili ako baš moraju održati misu onda u svome govoru “žale” one koji su tu pali, jer eto, ni oni nisu znali za što su pali, što su točno htjeli!?
Neki idu i korak dalje pa političko i vojno uređenje Hrvata iz onoga vremena javno nazivaju zločinačkim, izdajničkim, okupatorskim,…, a u isto vrijeme su pobjegli u to uređenje potražiti utočište i zaštitu baš od onih kojima se danas klanjaju!?!?
Ja točno osjetim da negoduju i oni zbog kojih smo se okupili, znam što bi učinili da mogu ustati, da znam, jer znao sam što su mislili i osjećali dok smo bili zajedno po vrletima i crtama obrane gdje smo branili svoj Dom i Domovinu!
Znam, kamatari to ne razumiju, ali to je njihov problem!
I na kraju dana kad čovjek pogleda onaj četnički dernek u Srbu, čovjek se zapita, nisu li oni možda promašili odredište???

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *