Pismo kćerke branitelja iz tuđine!

Drage moje Ramljanke i Ramljaci, pozdravljam Vas iz tuđine i htjela bih Vam postaviti nekoliko pitanja.
Prvo, da Vas upitam za junačko zdravlje, kako ste mi?
Onda bih Vas pitala kako se osjećate živeći život savijene kičme, pognute glave, oborena pogleda i pogažena ponosa?
Ja pripadam onoj ratnoj generaciji koja je odrastala uz puškaranja i detonacije, ali s nekim čudnim ponosom i prkosom.
Sjećam se kako bi u kući s nekom neobjašnjivom strepnjom pomiješanom sa strahom čekali povratak tate s ratišta moleći se za mir, ali i živote ratnika.
Iako mali, bili smo ponosni na svoje očeve koje smo pratili i dočekivali s nekim čudnim osjećajima, mada nismo ništa razumjeli.
Znali smo tek da se tamo gdje oni idu može i poginuti, jer smo svjedočili i sprovodima, ali smo bili do neba ponosni na njih.
Nismo imali djetinjstva, naše uspavanke su bile zvuci strojnica i topova.
Stalno smo slušali priče baka i majki kako su oni što su pobjegli od rata sada negdje na sigurnom i imaju normalan život.
Priznajem, nisam tada razumjela o čemu govore.
Rat je stao, a život je tekao dalje.
Mi smo već išli u škole i počeli razmišljati o nekim ljepšim stvarima.
Životni se tok promijenio, nestalo je one ratne “glazbe”, polako smo se navikavali na normalan život.
Brat i ja smo išli u školu, riješeni ratnih briga i usmjereni na nove izazove.
Tata je razdužio ratnu opremu i jednu večer uz večeru otvorili su temu, što sad?
Tata je rekao odlučno, ne idemo mi nikamo, ostajemo tu u Rami, nismo ju napustili kad se ginulo, nećemo ni sada!
Mama je pitala, a od čega ćemo živjeti, firma gdje je tata radio prestala je s radom, kao i sve druge u općini?
Slika koju ću vječno nositi je trenutak kad je tata vlažnih očiju rekao; ja odoh u svijet zaraditi nam za život, a valjda će i ovdje krenuti štogod na bolje!!!
Vi djeco moja, samo učite da možete svojim znanjem pomoći i sebi i Domovini!
Tu noć je spakirao torbu i ujutro otišao u Njemačku gdje i danas radi.
Mi smo završili fakultete u Zagrebu, brat i ja, on pravo, a ja ekonomiju.
Nadali smo se da će i Rami biti posla za nas, ili barem jedno.
Odradili smo pripravnički i stručne ispite i čekali prigodu.
U međuvremenu smo radili sezone po moru čekajući svoj red.
Nismo ga dočekali.
Prvo je brat otišao k ocu u Njemačku i tamo počeo raditi.
Ja sam još čekala i nadala se.
Mnogi su odradili pripravnički u općini ili pod patronatom općine, tek rijetki i probrani su ostali na radnim mjestima.
Ne mogu tvrditi kako i na koji način, što su morali za uzvrat, ali ovaj slučaj zbog kojeg i pišem je vrijedan pozornosti.
Moja kolegica s faksa, čiji su korijeni također iz Rame, se udala u Ramu i vratila se živjeti u Rami.
Na prvu bi se reklo, hvale vrijedno, neka se netko vraća u Ramu u vremenu kada mnogi odlaze.
I baš ovih dana se priprema radno mjesto za nju, kroje se koeficijenti, smišljaju naziv radnog mjesta i opis posla!?
Raspitala sam se malo kod dobro upućenih u ovdašnje prilike, kojim je to ona “kanalima” došla do radnog mjesta smišljenoga baš za nju?
I kaže mi dobro upućeni izvor, dijete drago, pa vidiš li da se opet u Rami pitaju komunisti i “suradnici”?
Vidiš li da njihova djeca dobivaju radna mjesta po općini i oko nje, od savjetničkih do novo-formiranih?
Mi branitelji smo odmaknuti od mjesta odlučivanja, rastjeralo je mnoge po svijetu, ja sam imao sreće pa sam otišao u vojnu mirovinu u Hrvatskoj, a tvoj ćaća i mnogi drugi su po svijetu, po bauštelama.
Moja djeca su vani kao i mnoga djeca branitelja, a za takve se izmišljaju radna mjesta!
Pa po čijim zaslugama, pitam ga, znam da joj ćaća nije bio u ratu, ni gore ni ovdje?
Po “starim” zaslugama!!!
Ćaća joj je u onom sistemu bio “suradnik”, a ta njegova ekipa i danas vedri i oblači, i gore i ovdje!
I još se udala u sličnu obitelj, i to je dodatna garancija za miran život i siguran posao toga sretnog para!!!
Tebi sinko ostaje jedino spakirati torbu pa k ćaći u Njemačku!
Ako slučajno opet zarati vi ćete se vratiti braniti Dom, a oni će opet pobjeći!!!
Eto, takva je sudbina onih koji su živote založili za Slobodu, i njihovih potomaka, a poslove će dobivati potomci komunista, “suradnika” i štovatelji Tvrtka!!!
S tugom u srcu i suzama u očima sam saslušala ovu priči, spakirala torbu i otišla k ćaći i bratu u Njemačku.
Draga djeco branitelja, nova uzdanice dijaspore, pozdravljam Vas, Vaša nova “članica”!!!
Ramkinja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *