Susret

Baš ovih dana došao čovjek koji prije četrdesetak godina, još kao dijete, otišao s roditeljima za boljim životom. Otišli su mnogi jer to je bio taj val odlazaka, ali bi se barem povremeno pojavljivali u rodnome kraju. Dolazili bi od prigode do prigode, ispočetka za Svisvete na groblje, na svadbe kad bi im se tko od rodbine ženio ili udavao, na sprovode kad bi im tko od rodbine umro… Svi barem ponekad, ali on nikada, evo sad dolazi prvi put nakon svih tih godina.

Imao je tek desetak godina kad je otišao, no i drugi su, neki čak i manje pa bih nešto povuklo k rodnome kraju. No, stara je izreka, “sto ljudi, sto ćudi”, i to je dovoljno da se svakome pusti na volju. Sreli smo se sasvim slučajno, na putu prema groblju, ja se vraćao, a on odlazio.

Lagano sam hodao i bio mislima daleko kad mi netko reče dobar dan, stao sam na trenutak, i on je stao, uzvratio sam pozdrav i pogledao neznanca koji me je upravo pozdravio. Dugo smo se gledali pravo u oči, onako istraživački, tražeći u njima nešto što bi prepoznali. I zaista, nakon nekoliko trenutaka odmjeravanja izgovorio je Ivane, a samo djelić sekunde kasnije i ja sam rekao Ante.

Uslijedio je srdačan pozdrav, iskreni zagrljaji i stisak ruku, pa zaboga, bili smo susjedi, zajedno proveli tih desetak godina jer smo bili generacija. Vratili smo se u groblje i zajedno upalili svijeću i pomolili se na grobu njegova djeda i babe i malo prošetali po groblju jer je on želio vidjeti tko je sve tu ukopan otkad njega nije bilo. Pozvao sam ga kod sebe na kavu i tamo smo nadugo i naširoko pričali o svemu. Ispričao mi je sav svoj život od odlaska, čime se bavi, bračno stanje, broj i imena djece, sve, sve mi je ispričao, onda je njega zanimala moja priča, moje stanje i općenito što se sve ovdje događalo. Bilo je evociranja uspomena, sjećanja na zajedničke dane ovdje provedene, spominjanje nekih zgoda i nezgoda koje smo bili skoro zaboravili…

Emocije su radile, ipak je četrdesetak godina prošlo. Ostali smo dugo i pretresli sve čega smo se uspjeli sjetiti, i na kraju razgovora sam ga upitao, pa dobro Ante, reci mi kako si mogao izdržati sve te godine da ne dođeš na rodni prag? Jesi li ti sve zaboravio? Jesi li se asimilirao i prilagodio novoj sredini brišući uspomene na staru? Šta je bilo?

Nema opravdanja, niti se želim pravdati, a na kraju krajeva nema ni potrebe, jer to je ipak moj život, ali ću ti reći pravu istinu. Poslije moga odlaska uslijedilo je privikavanje na novu sredinu, nove ljude, novi način života, jer sve je to bilo previše za jednog seoskog deseto godišnjaka koji je spoznao da postoji i drugi svijet, i drugi način života, jer ja sam do tada vjerovao da je u našemu selu početak i svršetak! A dijete k’o dijete, lako se navikne, lako prihvaća nove načine. Moj novi život je počeo teći svojim novim tokom.

Ćaća je bio vani, mi po školama, mater kući, i tako svaki dan. Vrijeme je prolazilo, završio sam školu, zaposlio se, živio i uživao. Potom je uslijedilo formiranje obitelji i tako je tekao ovaj moj urbani život. Možda mi nećeš vjerovati, ali često sam se sjećao rodnog kraja, prijatelja i rodbine koji su mi tamo ostali, ali eto, čitav niz okolnosti je bilo prepreka da dođem. I onda sam prije par dana sam sebi rekao, pali auto i pravac rodni kraj! I evo me ovdje! Ostalo znaš. Ali jedno moraš znati, da svi ljudi nisu isti, na isti način ne doživljavaju i pokazuju emocije.

Ja sam siguran da nema čovjeka koji je otišao sa rodnoga praga da mu ne pada na pamet, ne dolazi u sjećanja, čak i snove, no, svi to različito proživljavamo. Jedni odmah odlaze, drugi to potiskuju ritmom života i svakodnevnim obvezama, a jedni evo kao ja čekaju četrdeset godina da dođu u rodni kraj! No, siguran sam da nema čovjeka koji može zaboraviti svoj rodni kraj i koji može izbrisati uspomene jer to je nešto što je u čovjeku, s čovjekom raste i s njim ide u grob!

Pozdravili smo se i obećao je da neće čekati novih četrdeset godina da dođe.

Ivan Filipović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *