Najgore je kad čovjek sebe, pored zdravih očiju i urođene slobode, pretvori u slijepca i roba!!!

Piše: Ivan Filipović

Što čovjeka natjera da se odrekne zdravih očiju i slobode, oboje stečeno rođenjem???
Dakle, rođenjem smo, uglavnom osim rođenih bez vida, rođeni sa zdravim očima kako bi vidjeli sve ljepote ovoga svijeta, ali i da prepoznamo ono što ne spada u tu kategoriju.
Rođenjem smo postali slobodni, a ta sloboda je dar od Boga preko majke.
I onda dođe vrijeme kad se taj isti čovjek sa zdravim očima i sa urođenom slobodom preda sljepilu i preda ropstvu.
Dakle, i pored zdravih očiju ne vidimo sve ono što se radi oko nas, a što graniči i s dobrim ukusom i sa zdravom pameću.
Jednostavno i kratko rečeno, sve vidimo, a pravimo se da ne vidimo!!!
Postoje samo dva odgovora na to, ili smo oslijepili pa zaista ne vidimo, ili smo klonuli duhom pa i ono što vidimo ne vidimo???
Dakle, postalo nam je svejedno, a to je najgora kategorija koja se čovjeku može dogoditi, najgore je kad dođeš u stanje da ti je svejedno što se događa oko tebe.
To je, dakle, vrhunac beznađa, poslije toga nema ništa!!!
Kad se urođena sloboda izgubi to je opasna i teška kategorija.
To je trenutak kad čovjek slobodu stečenu rođenjem, pa i često puta skupo plaćenu krvlju i životima mnogih, jednostavno preda u vjetar ili još gore, neprijatelju u ruke!!!
Dakle, to su trenuci kad nam je svejedno svejedno što se oko nas radi, kad nam je svejedno što se od nas pravi robove, kad nam je svejedno što se od nas pravi budale, kad nam je svejedno što nam se zatire sloboda.
Kad mi sve to prešućujemo zbog malo mrvica s “gospodareva stola”, dakle kad slobodu zamijenimo s “milodarima gospodara života i smrti” koji nam na kapaljku daju, a mi jadni i slijepi i gluhi odričemo se svoje istinske slobode za malo tih mrvica.
To su najgore kategorije koje čovjek može sebi priuštiti, najgore je kad sebi to dozvolimo!
Mi i jednu i drugu kategoriju, i sljepoću i ropstvo, prihvaćamo, jer da ne prihvaćamo vidjeli bi što se radi i reagirali, pobunili bi se, vidjeli bi da nam netko nameće ropstvo.
Ne, mi prihvaćamo i jedno i drugo, ne bez borbe, nego bez želje za borbom, što bi se reklo, padamo bez ispaljena metka!!!
Dakle, jedino pitanje je, jesmo li mi uopće vrijedni i vida i slobode?
Što će nam vid ako ništa ne vidimo?
Što će nam sloboda ako ju pretvaramo u ropstvo???