Može li onaj koji život provede ubijajući druge i pred kraj se “obrati” biti jednak onima koji žive, koliko toliko,  po pravilima?

 

Piše: Ivan Filipović

 

Ovih zadnjih nekoliko dana jedna od udarnih vijesti je “obraćenje” Josipa Manolića.

Kažu, Josip Manolić zatražio svećenika.

Josip primio sakramente.

Josip ispovjedio grijehe.

Glavnina reakcija u medijskom prostoru je, uglavnom zgražanje nad tom činjenicom, osuda njega kao takvoga, ali i osuda svećenika koji je to odradio.

Dakle, opet, po tko zna koji put, mi koji sebe smatramo vjernicima, kršćanima, katolicima, kad je netko drugi u pitanju u trenutku preuzimamo ulogu Boga!

Mi određujemo kome se može oprostiti.

Što se može oprostiti.

A što i kome se ne može oprostiti.

O Josipu Manoliću znamo skoro svi skoro sve.

Josip kao takav je javna tajna.

Josip kao OZNIN zločinac , kao partizanski ubojica, partijski koljač, zaslužuje osude za sve počinjeno, koje će očigledno izostati!!!

Mene kao Hrvata žalosti činjenica da Manolić nije osuđen, kao čovjek i domoljub grozim se nad tom činjenicom.

Dakle, Josip Manolić je trebao biti osuđen za sve ono što je počinio u svome dugome životu, u svim fazama, to je nedvojbeno i o tome nema rasprave.

Međutim, ne bih se usudio osporavati nikome pa ni Josipu Manoliću želju, volju, potrebu za priznavanje i ispovijedanje grijeha, ako je to zaista iskreno.

Iz aspekta vjernika nameće nam se pitanje, tko smo mi da sudimo drugima?

Uvijek se u ovakvim prilikama sjetim one prispodobe kad su doveli bludnicu pred Isusa, a svi ju unaprijed osudili, očekuju od Isusa da kaže kamenujte ju.

Međutim, On om kaže, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.

Svi su otišli i nitko nije bacio kamen na nju.

Isus je podigao pogled i upitao ju, gdje su sve, zar te nitko ne osudi, nitko Gospodine, odgovori Mu, reče joj, ni ja te ne osuđujem, idi i nemoj više griješiti.

U ovoj priči bih primijenio baš ovu zgodu, tko sam ja da sudim Josipu Manoliću u kontekstu “obraćenja”?

Jer, samo on zna je li to uradio iz iskrenog kajanja ili tek iz puke formalnosti.

Svećenik zna što mu je rekao, ali postoji ISPOVJEDNA TAJNA koja svećenike obvezuje na šutnju.

Ali, bez osude za počinjena ubojstva koja mu se pripisuju, čak i ovo “obraćenje” gubi smisao, barem u mojim očima!!!