Je li krv hrvatska uzalud prolijevana ili će niknuti sjeme neuništivo???
Piše: Ivan Filipović
Svibanj je vremenski period, mjesec u godini kad cvjeta najljepše cvijeće.
Tada priroda, u cvjetnom obliku, pokazuje svu svoju raskoš i svu svoju umjetnost.
Dakle, svibanj je mjesec cvijeća, mjesec buđenja najljepših kutaka i dijelova prirode.
Tako je tamo gdje odlučuje priroda.
Tamo gdje čovjek upetlja svoje prste, sasvim je drugačije.
Kod nas Hrvata je svibanj mjesec početka najvećega stradanja Hrvata u povijesti!!!
Početak Bleiburške tragedije koja je odnijela oko pola milijuna života Hrvata!!!
I to ne bilo kakvih Hrvata, ne Hrvata u poodmaklim godinama, ne Hrvata u starosti, dakle, Hrvata u najljepšem cvijetu mladosti!!!
Ta hrvatska mladost je bila cvijeće hrvatskog naroda koja je bila u naponu životne snage i životne raskoši!!!
To cvijeće koje još nije do kraja ni procvjetalo pogazili su, ubili su ti zlikovci koji su sebe nazivali “antifašistima”, i koji su si lijepili još razne epitete s pozitivnim sadržajem i zvučnim nazivima!!!
Na žalost, hrvatska tragedija nije prestala tom tragedijom, tom najvećom tragedijom.
Od toga vremena do današnjih dana hrvatska tragedija ne prestaje!!!
Od toga vremena do današnjih dana, iste te snage, isti ti monstrumi, ubijaju hrvatsku mladost, gdje god stignu i kad god stignu, istina, ne u omjeru kao toga svibnja 1945., ali koliko im prilike dozvoljavaju!!!
Jedino gore od toga je činjenica da Hrvati to prihvaćaju!!!
Hrvati koji nisu izvukli pouku iz povijesti, mada najbolji uče na tuđim greškama, na žalost mi nismo ni na svojim, vlastitim!!!
Mi sebi dozvolimo da nas ista guja iz iste rupe grize kad god joj padne na pamet!!!
Mi joj bez pogovora pružamo ruku da nas grize!!!
Pitanje čiji je tu veći grijeh ili odgovornost, njihov što to čine ili naš što to dozvoljavamo?
Ja bih rekao da smo mi tu puno odgovorniji i krivlji.
Mi se, ne samo u svibnju, svakoga dana sjećamo novih i novih hrvatskih tragedija, tragedija hrvatskoga naroda, poglavito hrvatske mladosti koja je bila u cvijetu mladosti, ali nikakve pouke ne izvlačimo iz tih tragedija i stradanja!!!
Dakle, mi i dalje pružamo ruku tim gujama u tim rupama, da nas grizu!!!
Pitanje je do kad će imati tko pružati te ruke tim gujama da ih grizu, jer, nastave li oni ovako gristi i uz ovakvu demografiju, na dobrom smo putu ka izumiranju!!!
Možda će netko kroz budućnost učiti kako je nekad u povijesti ovdje živio jedan narod, zvao se Hrvati???