Mi Hrvati smo čudna vrsta, ginemo za svetinje i onda ih bacimo u blato, pod noge dušmanima!!!

 

Piše: Ivan Filipović

 

Hrvati su narod razapet između dvije krajnosti, Slobode i ropstva!!!

Slobodu sanjamo stoljećima!

Za Slobodu su ginuli najbolji, stoljećima!

Devedesetih se ukazala prilika ostvariti Slobodu.

Hrvati su prihvatili tu priliku i izborili Slobodu!

Najbolji kćeri i sinovi su Ustali i stali dušmanima na put!

Najbolji među najboljima su svojim životima osigurali Slobodu Domovini!

Svojom su ju krvlju zalili kako bi mogla živjeti, rasti i razvijati se!

Ostvarili su stoljetni san Hrvata i vratili Domovini Slobodu!

I kad smo bili uvjereni u ostvarenje hrvatskog sna, dogodi se ona druga krajnost, ropstvo!

Ta druga krajnost je vječita dominacija nekih drugih nad hrvatskim narodom, u svakom pogledu, poglavito u političkom!!!

Kroz čitavu povijest je protkana ta dominacija raznih okupacijskih i inih sila nad hrvatskim narodom!!!

I onda, kao što rekoh, devedesetih smo platili najskuplju cijenu za Slobodu, ali ju nismo dugo zadržali!!!

Vratili smo stvari na početak.

Vratili sve poluge vlasti u ruke onih protiv kojih smo se borili, komunistima i četnicima!!!

To je prokletstvo hrvatskog naroda što se zna izboriti za Slobodu ali ju ne zna sačuvati!!!

Žalosno je da u rijetkim trenucima kad hrvatski narod ima Slobodu u svojim rukama, tada tu Slobodu kontroliraju “naši” domaći mafijaši!!!

Dakle, oni uzimaju našu Slobodu u svoje ruke, i opet, u suradnji s neprijateljima, drže hrvatski narod okovan lancima ropstva!!!

Zapravo, pitanje svih pitanja je; zaslužuje li ovakav narod Slobodu uopće???

Narod koji gine za Slobodu pa ju vrati dušmanima poslije dobivenog rata je jako čudan narod, da ne kažem nešto teže!!!