Piše: Ivan Filipović

 

Najlakše je kukati kako nam je mrak, kako nam stalno netko gasi svjetlo.

Zapravo, to je istina, to je činjenica.

Ali, moramo se sjetiti da je kroz povijest bilo tako.

Naši preci, stoljećima prije nas, također su živjeli u još većem mraku od nas!

Još su im više gasili svjetla nego nama.

Ali, oni su skupili snage i hrabrosti, odlučnosti i onoga najboljeg u čovjeku, u sebi, i USPJELI su sačuvati barem taj tračak svjetlosti koji nije dozvolio da zavlada apsolutni mrak!!!

Jer, da nisu to uspjeli, da nisu uspjeli sačuvati te tračke svjetlosti, mi bismo danas živjeli u totalnom mraku, ako bismo uopće živjeli!!!

Dakle, što hoću reći?

Kad nam je najgore i kad nam je najcrnje, i kad mislimo da nema svjetla, da smo izgubili svaki dodir sa svjetlom, moramo imati nadu u sebi, imati taj plamičak u sebi koji će razbijati tu tamu oko nas!!!

A to svjetlo je u nama, to je u svakom od nas.

Na nama je koliko ćemo ga koristiti, hoćemo li ga uopće koristiti?

Ako se mi maksimalno trudili sačuvati i održati živim to svjetlo, taj tračak, mi ćemo razbiti taj mrak oko nas!!!

Razbit ćemo ga, možda ne u potpunosti, ali ćemo ga dovoljno razbiti da vidimo i da razlikujemo svjetlo od mraka!

Ako se prepustimo stihiji, onda nas ne čeka ništa osim mraka!!!

Na nama je odabrati!!!