Piše: Ivan Filipović
Evo sjedim ispod Osojnice, ovdje kod Bućevice, i onako nešto razmišljam, jesmo li mi zadnja generacija koja će braniti Osojnicu?
Kako god pogledaš i okreneš, s ove naše, ljudske strane, ispada tu je to.
Međutim, vratim se u prošlost, prošlost koja je bila i teža i gora od ove naše sadašnjosti.
Sjetim se tih naših predaka koji su u ona svoja teška i krvava vremena pritisnuti raznim bremenima i nepravdama, radili ovo isto, branili i Osojnicu, i svoj dočić i svoj prag, i obranili!!!
Nekako sam siguran da su i oni razmišljali slično, i pitali se isto što se i mi pitamo, jesmo li zadnji koji ovo brane.
Znam, mnogi su otišli na onaj svijet bez odgovora.
Ali također znam da nisu bili u pravu kad su mislili da su zadnji koji ovo brane.
To potvrđuje činjenica da smo mi danas tu, jer da su njihove sumnje urodile plodom vjerojatno nas ne bi bilo tu, bili bi negdje tko zna gdje i kojim osobama.
Sad nekako sam sebe tješim tom činjenicom.
Ako su, dakle, oni mogli koji su živjeli u puno težim vremenima, u puno krvavijim, u puno opasnijim vremenima, u vremenima kad ljudski život nije značio ništa, u vremenima kad su neki mogli ubiti čovjeka i da nikome ne odgovaraju, kad su oni sve to preživjeli i sačuvali životni prostor, i mi smo još uvijek tu, nekako me tješi ta činjenica.
Tješi me i iskreno se, makar i potajno nadam, da mi nismo ti koji će ugasiti svjetlo ovih prostora!
Nekako sam uvjeren da će svjetla biti još dugo, dugo!
Da će možda doći neke nove generacije koje će slično razmišljati, koje mučiti iste muke, brinuti iste brige, pratiti iste nepravde, ali će biti ustrajni, jer te generacije će biti potomci ustrajnih ljudi kao što smo i mi potomci ustrajnih naših predaka koju su sve preživjeli i ostavili nam ove prostore kao zalog budućnosti!!!
Ljubav prema svome prostoru, ma kakav on bio i ma gdje on bio, može razumjeti samo onaj tko voli svoje!
Ja sam nekako uvjeren da će se opet nakon dugo godina netko sjediti pored Bućevice, gledati u Osojnicu i pitati se isto kao što se ja danas pitam!!!
Nekako sam uvjeren u to, pa skoro i siguran da će to biti tako.
Istina, iz ovih se prostora uvijek odlazilo, rijetko dolazilo, ali se i ostajalo.
Oni najhrabriji su uvijek ostajali.
Ovdje su oduvijek uvjeti za život bili prilično teški, i dok se živjelo od zemlje pa i danas.
Ovo su krševiti predjeli, s malim obradivim površinama po dočićima u koje su pristupi bilo loši.
S nikakvim livadama za prikupljanje sijena ali solidnom ispašom.
I što je najgore od svega, ovo je apsolutno bezvodno područje, nigdje u blizini nema izvorske vode, žive vode.
Ljudi ovih prostora su oduvijek bili osuđeni na čatrnje, bunare i lokve.
Tako je i danas.
Ljudi za svoje potrebe imaju čatrnje, za potrebe stoke, koje je na žalost sve manje, su lokve, a jedna od njih je i ova Bućevica pored koje sjedim.
Ljudi su odlazili tražeći boljega života, u ona vremena mahom Slavonija gdje ima plodne zemlje u izobilju, gdje se moglo do mile volje posijati i po-žnjeti.
Ali se i ostajalo, oni najhrabriji su ostajali tu, borili su se sa svim i svačim, i prirodnim nepogodama ali i s ljudskim nepogodama!!!
I eto, opstajali su, ostajali su.
Još uvijek nas ima, još uvijek smo tu.
Iskreno se nadam da će nas još dugo biti tu, možda ne u nekom velikom broju, ali dovoljno da nas bude!!!