Koncem listopada 1687. godine je dio Ramljaka i svi fratri napustili Ramu.
Tome je kumovao turski zulum koji nisu svi jednako podnosili, pa je stoga i uslijedio odlazak dijela Hrvata Rame!!!
Pokušao sam nešto od toga staviti u stihove, nastavak će biti.
Piše: Ivan Filipović
Ramo moja, moja ljuta rano
ove riječi rečene su davno.
S njima se je Gospa opraštala
kad je svoju Ramu napuštala.
Kad je turski zulum dodijao
i Ramljake u svijet potjerao.
Ljute muke i rane još svježe
natjerale Ramljake da bježe.
Ostaviše i kuće i njive
samo glave da izvuku žive.
Pradjedovska groblja ostaviše
suze liju k’o jesenje kiše.
Kolona je od korita rijeke
sve do guste ispod Vrana kleke.
Žene plaču, mala djeca cvile
i pitaju roditelje mile.
Mama mila mi bi htjeli znati
što moramo od kuće bježati?
Je li tata štogod uradio
što uradit, možda, nije smio?
Ili ste se zamjerili begu
pa smo zato mi sada u bijegu?
Majka suze dlanovima briše
bolno jeca i tužno uzdiše.
Nježno djecu miluje po kosi
živu ranu u svom srcu nosi.
Što im reći i što im kazati
Jer istinu djeca žele znati?
Stiska zube, prigušeno jeca,
a oko nje skupila se djeca.
Zašto idu djeca to ne znaju
pa od majke odgovor čekaju.
Djeco moja kad me već pitate
Reći ću vam neka i vi znate.
Zašto svoju kuću napuštamo
i idemo, a ne znamo kamo.
To je zato što smo mi Hrvati
pa nas Turci ne mogu gledati.
Čula sam ga ja na svoje uši
velik teret na mojoj je duši.
Kako Turčin vašem ocu zbori
ili seli, ili se pokori!!!
Volim otić’ preko devet gora
nego biti Turčinu pokora!!!
Zato djeco putujemo danas
jer tako će biti bolje za nas.
Kolona je bila prevelika,
a na čelu Gospina je slika.
Na Kamenu odmor učiniše
tu putnici svi se prikupiše.
Bolna srca Ramljaci su stali
zadnji put su Ramu pogledali!!!
Suze teku, jecaj se prolama
iza leđa ostade im Rama.
Djeca bježe pod majčine skute
nevolja je, čak i djeca slute.
Omladina drži se sa strane
na duši su vidljive im rane.
Staru čeljad vrela suza guši
čitav svijet se danas njima ruši!
Sve što su im preci ostavili
pa i što su sami napravili.
Znojna lica i krvavih ruke
naviknuti na svakakvu muku.
Pravili su kuće i ambare
bolji život djeci da ostvare.
Krčili su, širili imanja
i svoja su popravljali stanja.
Sad zbog nekog pohlepnoga bega
u trenutku ostaju bez svega.
Što krvavo stekli su u muci
zauzeše ti prokleti Turci!
Osta Ramljak bez ičega svoga
Ostala mu još vjera u Boga.
Da ga nikad neće napustiti
i kroz život da će sa njim biti.
Tužnog srca, umorna koraka
putuje se do mrtvoga mraka.
Kad noć padne i dobro se smrači
skupe stoku u kakvoj vrtači.
Malu djecu i čeljad stariju
od vremenskih prilika sakriju.
U zavitar, u kakvu pećinu,
a oni se vrate na čistinu.
Pa čuvaju i čeljad i stoku
i po svu noć drže ih na oku.
Kad se svane, opet ispočetka
i sve tako od petka do petka.
Tjedan dana putovali sine
dok su stigli do Sinjske krajine.
Sedmog dana negdje oko podne
sretno stigli do krajine rodne.
Dobar doček imali su rode
nude kruha, nude hladne vode.
Nude kuće i nude imanja
to će sad im biti nova stanja.
Smjestili se, novi život poče
ali srce iskočiti hoće!!!
Nema noći moj rođeni brate
da nas snovi u Ramu ne vrate!!!
Legnem spavat, pomolim se Bogu,
a do kasno zaspati ne mogu!
I kad zaspem, to nije spavanje
to je samo bolno uzdisanje!
Što morasmo otići iz Rame
ostaviti kosti svoje mame!!!
Ostaviti i groblja i kosti
da ih Turčin gazi bez milosti!!!
Dobro nam je u Sinjsko krajini
i susjedi novi su nam fini.
Pune njive žita i krumpira
ali duša nema svoga mira!!!
Nastavlja se…