Od kolijevke pa do groba prolaziš kroz čudna doba.

Piše: Ivan Filipović

 

Nas kršćane, katolike, su roditelji odgajali u kršćanskom duhu, duhu vjere, ali i u duhu nacionalne svijesti

Od malih nogu su nam usađivali te vrijednosti, naglašavajući nam kako istinski vjernik i istinski rodoljub svoje živi i svoje prakticira, svoje voli i brani, a tuđe poštuje!!!

Dakle, nacionalno i vjerski svjestan čovjek nema mržnje, mržnja je nepoznanica za iskrenog vjernika i rodoljuba.

I onda dođe vrijeme kad drugi preuzmu brigu o tvome odgoju i obrazovanju, postupno ulaziš u svijet odraslih i onda vidiš koja je razlika.

Svaki dan, u svakom pogledu, u svakom segmentu života, se uvjeriš da ono što su nam usadili naši roditelji nema baš puno veze s realnošću, sa životom, sa stvarnošću.

Poglavito se dobro vidi kad dođeš u tu životnu fazu kad neki drugi preuzmu “brigu i odgoj” tebe kao osobe.

Počevši od školskih klupa kad ljudi koji te uvode u svijet znanja, u svijet života, koji te pripremaju za životna iskušenja , kako bi mogao živjeti od onoga što su te naučili, i ostati dobar čovjek, dobar vjernik, i nacionalno svjestan čovjek.

I onda već tu dolaziš do prvih razočarenja!

Tu se srećeš s likovima koji obnašaju te dužnosti, koji rade te poslove, a koji su čista suprotnost onome što bi trebali biti i što im je poziv!!!

Tu ćeš sresti ljude sklone svemu i najvećim gadostima kojima zagađuju tuđe živote, od laži i prevara, pedofilije, omalovažavanja, obezvrjeđivanja, i tebe kao osobe, i tvoje vjere i tvoje nacije!!!

Dakle, u najosjetljivijem periodu čovjekova života, periodu kad mlad čovjek radi na sebi i za sebe, kad čovjek formira sebe, kad čovjek, zapravo, trasira budući put kojim će ostatak života ići, nailazi na takve prepreke, na takve podvale, da čovjek često puta stane i razmisli, “Bože, što je ovo, jesam li ja kriv ili je kriv put na koji me neki usmjeravaju, je li do mene ili do njih”???

Potom dolazi vrijeme sazrijevanja, postajanja toga što jesi i upadanja u životnu kolotečinu sa svojim stečenim zvanjem i zanimanjem, upadamo u svijet ja bih rekao odraslih i koračamo.

Tu dolazimo do neke druge vrste ljudi koji se zovu političari, koji bi trebali biti ti koji će usmjeravati naše živote ka ljepšem, sretnijem i boljem.

I opet dolaze razočarenja.

I oni kojima mi na izborima damo povjerenje vjerujući da će raditi ono što im je posao, zapravo, odrade samo za sebe, a mi smo im tek sredstvo stizanja do cilja!!!

I naravno, opet slijede razočarenja, međutim, život prolazi, godine odoše, a čovjek lagano gubi nadu.

Pogledamo prema vjeri, vjeri u koju su nas uveli naši roditelji krštenjem i ostalim Sakramentima koji su slijedili, kojima su usadili u nas sve vjerske vrijednosti koje vjeru čine vjerom.

I onda se sretneš s nevjericom, ljudi koji su po zanimanju promicatelji, širitelji i propovjednici vjere, pokažu svojim postupcima da oni nisu tu zbog vjere ni radi vjere, niti rade posao za koji su kvalificirani!!!

Rade nešto slično kao i oni iz prve dvije faze, dakle, rade na dobrobit samih sebe, rade neke gnusne stvari koji rade i oni iz ovih drugih segmenata.

Tu se može naći svega i svačega, od prevara, ucjena, pedofilije, svega onog najgorega što ljudski život čini ništavnim , bezvrijednim, prljavim, nemoralnim, i same ljude čini neljudima!!!

I onda se, zapravo, čovjek koji je odgajan u vjeri, odgajan u naciji, odgajan u ljubavi prema svome i poštivanju tuđega, nađe u situaciji živjeti život s tim nedaćama, i postavlja si pitanja; gdje je greška, je li u meni?

Ne, nije u meni, jer to se ne događa samo meni, to se događa svima oko mene, ili mnogima!

Ne, nije u meni, jer nisam samo ja to vidio, čuo i osjetio, to su vidjeli, čuli i osjetili mnogi!

Šutnja prevladava, a šutnja ubija nadu i vjeru u ljude!!!