Nedavno sretoh jednog poznanika iz Komušine s kojim se davno upoznao i uz kavu popričasmo. Uz ono obavezno; di si, kako si, što radiš, čime se baviš,…, uslijedilo jedno konkretno i zanimljivo pitanje koje mi je uputio moj poznanik.
Kaže, ja sam veliki štovatelj Gospe i obišao sam skoro sva Gospina svetišta u BiH pa i šire, pa sam tako došao na ideju da posjetim i Ramu kao jedno od Gospinih svetišta.

Pošto mi je Rama i kao mjesto i kao svetište bila prilična nepoznanica odlučih se malo informirati o Rami i o svetištu u Rami.

Pročitao sam što mi je bilo dostupno i shvatio da se zapravo radi o zanimljivom kraju i svetištu s bogatom i burnom prošlošću koju vrijedi posjetiti.

Još kad sam pročitao da je uređena Gospina staza od Rame do Sinja koja obilježava stazu kojom je Gospina slika odnesena iz Rame u Sinj pred naletom Turaka, odmah sam odlučio doći u posjetu Rami, svetištu na Šćitu i otići Gospinom stazom od Rame do Sinja. I tako sam i uradio.

Došao sam autom u Ramu, odsjeo u jednom svratištu i pripremio se za put Rama – Sinj. Prvo sam dobro pogledao samo Gospino svetište koje me impresioniralo, onda sam razgledao i popratnu ponudu u slopu svetišta i bio oduševljen viđenim.
Proveo sam nekoliko dana u Rami i upoznao nekoliko Ramljaka i Ramljanki koji su mi ostavili dojam dobrih ljudi, dobrih domaćina i još boljih lokal patriota.

Kroz razgovor s njima sam vidio da iznimno cijene i poštuju goste ma otkuda dolazili, ali da iznad svega vole svoju Ramu i sve što je u njoj! To me se dojmilo i dalo odgovor na pitanje koje sam sebi postavio, kako se Rama obranila u ratu. S tom količinom ljubavi za svoju rodnu grudu nema toga neprijatelja kojemu se ne može stati na put!

I nakon nekoliko dana provedenih u Rami, a koje ću pamtiti dok budem živ, dođe i dan moga polaska na put hodočašća Gospinom stazom od Rame do Sinja. Domaćina kod kojega sam odsjeo sam pitao mogu li tu ostaviti svoje auto dok se ne vratim iz Sinja što mi je domaćin uljudno prihvatio. I tako sam to jutro poranio i krenuo na put.

Krenuo sam ispred crkve i prateći putokaze čvrsto odlučio doći do Sinja.
Tvrdi asfaltni put pun zakrpljenih i ne zakrpljenih rupa me doveo do mjesta koje se zove Ripci. Na križanju sam pratio putokaze koji određuju pravac Sinja i išao kamo me oni vode. Istina, već na prvom križanju sam morao skrenuti lijevo, što se kosi s mojim stavovima i uvjerenjima, ali rekoh sebi ako želiš doći do cilja prati putokaze.

Išao sam tako, polako, uživajući u krajoliku koji mi se nudio, nimalo ne žureći, pa stići ću do cilja ali ovakvu ljepotu teško da ću imati priliku gledati i uživati u njoj.

Tvrdi asfalt je krivudao pitomim proplancima i doveo me do jednog mosta s kojega se pružao predivan pogled prema jugu koji je očaravao jezerom koje je bilo na niskoj razini, i okolnim planinama koje su okruživale tu pitomu i prelijepu kotlinu kao kakvi anđeli čuvari!

Stajao sam tako dobar sat vremena, a meni je prošlo kao tren, i uživao kao rijetko kada. Ispunjen nekom neopisivom unutarnjom zadovoljštinom krenuo sam dalje prema svome odredištu. I tek što sam prešao nekih par stotina metara opet me dočeka križanje s novim putokazima. Pogledao sam kamo pokazuje onaj gdje piše Sinj i krenuo u tome pravcu. Na žalost i ovaj put sam morao skrenuti lijevo, i upitao sebe, nije li ovo malo previše lijevo, dva križanja i oba puta skretanje u lijevo? Nije mi se baš svidjelo, ali, ako želim do cilja moram nastaviti put.
Tek što sam prošao stotinjak metara opet putokazi.

Pogledam i vidim Sinj desno, ajde velim, hvala ti Bože kad me neće lijevo pratiti do odredišta. No, da desno nije nužno i lijepo uvjerio sam se već na prvim metrima ceste koju su mi preporučali putokazi. Nastupio sam na usku makadamsku cestu, jako lošu makadamsku cestu, punu rupa i prašine koja je krivudala kroz njive i šljivike ispod naseljenih mjesta.

Hodao sam polako, što zbog lošeg puta, što zbog prašine, ali najviše zbog ljepote koja se prostirala s moje lijeve strane i koja me je očaravala.

Pitao sam se, Bože da nisam došao u rajski vrt jer nemoguće ja da ovakva ljepota može postojati drugdje?
I nakon nekoliko kilometara hoda po tom lošem putu s prekrasnim pogledom dođoh do sela i seoskog puta, uskog ali asfaltnog.

Tu je put zaokrenuo prema zapadu pa sam stao i još jednom pogledao tu ljepotu koja me je ostavljala bez daha. Gledao sam i uživao nekoliko trenutaka, a pamtit ću ih do vječnosti.

Rekao sam, hvala ti Bože na pruženoj prilici da vidim i uživam u ovoj ljepoti, i krenuo uskim seoskim putom koji je sve više prerastao u uzbrdicu.

Hodao sam lagano nekih par stotina metara tom vijugavom seoskom uzbrdicom kad dođoh do džamije. Pomislih, pa nisu valjda ovdje smjestili Gospu, ili nisu valjda Turci osvojili Sinj pa napravili džamiju?

Stao sam i razmišljao gdje sam i što dalje, kad uto naiđe jadna starija gospođa, nene ih mi zovemo kod nas, i zastade kod mene.

Pažljivo me je ispitivački pogledala od glave do pete, vidjevši me onako opremljena i natovarena onim velikim ruksakom upitala me, sinko šta ti radiš u našem selu?

Ja sam se uljudno predstavio i sve joj ispričao što i kako sam naumio. Kad je čula moje namjere rekla je, dobre su ti namjere, mašala, ali, sine moj, ovo su oni što su ovo radili zapetljali ne bi ni Alah dragi otpetljao!

Nikad se ovuda u Sinj išlo nije. Nego ako ti misliš doći do Sinja vrati se ti do svoga auta i sjedni i pravo u Sinj jer ovuda ti nećeš nikad doći do Sinja!

Evo ja ću zovnuti svoga unuka da te odveze do auta pa ti ajde kud si i pošao i zovnu; Mustafaaaaa, Mustafaaaa, i pojavi se naočit mladić te je upita, šta je nene, ona će mu, ajde odvezi ovoga čovjeka tamo do Šćita tamo mu jer auto, Alah će ti platiti, on se okrenu i samo reče, dobro nene, i nestade te se pojavi s golfom dvojkom, stade pored nas i reče sjedaj.

Pozdravio sam se s nenom, zahvalio joj i sjeo, a ona je samo rekla nek ti je Alah na pomoći.

Mustafa me odvezao do auta, ja sam zahvalio i ponudio da platim, na što mi je on odgovorio, čuo si nenu, Alah će platiti, reče sretno i ode!?

Sjeo sam u auto i krenuo prema Sinju samo s jednom mišlju u glavi, Bože što sve čovjek može učiniti, kako može od ljepote i jednostavnosti napraviti rusvaj i katastrofu?

Ivan Filipović