Piše: Ivan Filipović

 

Poslije onoga rata situacija za hrvatski narod nije bila nimalo dobra.

Mnoga su zlodjela počinjena nad Hrvatima za vrijeme onoga rata, naročito neposredno po završetku rata, i to se odvuklo sve do devedesetih godina.

Dakle, stalno su stradavali Hrvati, u kontinuitetu, od domaćeg terena do najudaljenijih svjetskih destinacija.

Ubijani su pod patronatom partije i obavještajnih službi!

I svo to vrijeme je vladala golema strepnja i strah koji su uzrokovali grobnu tišinu i šutnju o svemu što je bilo očito, a o čemu je bilo zabranjeno govoriti!

Poslije ovoga rata, kad smo mislili da smo se izborili za Slobodu, za demokraciju, događaju nam se iste stvari!

Istina, ne vladaju isti sistemi, ali vladaju iste strukture, isti ljudi, i ista politička uvjerenja!

I danas je opasno reći istinu!!!

I u ovome su rat stradavali Hrvati, i poslije ovoga rata se uglavnom šuti, ili barem nedovoljno govori.

Dakle, sva ta stradanja iziskuju više priče o tomu, a ta priča bi morala iznjedriti istinu, međutim, kao što rekoh, ne vladaju isti sistemi, ali vladaju ista politička uvjerenja, i na žalost isti ljudi, i na žalost, opet su među nama Hrvatima posijali strah i grobnu tišinu!!!

I opet će generacije naše djece slušati neke “povijesne činjenice” koje nemaju veze s istinom, ali će biti primorani slušati ih i čitati jer su već nametnute, a nitko od aktera tih događanja im ne nudi pravu istinu, ili barem ne u dovoljnoj količini, ili barem ne u pisanom obliku  da se mogu zabaviti njome.

Dakle, isto što je bilo opasno govoriti i pisati, u onim vremenima, i danas je skoro jednako tako!

Možda je to i razlog sve ove šutnje?

Možda je to i razlog nedostatka pisanih tragova i svjedočenja?

Ja sam čvrsto odlučio raditi na iznošenju istine na svjetlo dana, i to će trajati dokle budem ja trajao!!!

To znaju moji prijatelji, ali i neprijatelji!!!