Fratri ili sotone???

Poštovani Ivane evo djela jednog kardinaqlovog svećenika

https://www.facebook.com/118775438177389/posts/1733595213362062/

Vrci-Klis/Konjic
26. svibnja 2018. ·
Don Anto Ledić priznanje općine Konjic primio je 16. lipnja 2017. zajedno s hodžom Nezimom Halilovićem Muderisom koji je tijekom rata kao zapovjednik 4. muslimanske brigade Konjic zarobljenog Hrvata katolika Zorana Kneževića iz Zavratnica, općina Konjic ispitivao s pištoljem uperenim u glavu o čemu je svjedočila njegova supruga Ljiljana
-Sa sumrakom došao je efendija Nezim Halilović Muderiss i ispitivao Zorana s uperenim pištoljem u glavu. Na odlasku rekao je da ga dobro čuvaju i u zahod ne daju mu ići samom.
Ovom perfidnom igrom OV Konjic u kojem nema ni jednog vijećnika hrvatske i srpske nacionalnosti zatamnjenji su ratni zločini muslimanske Armije RBiH dok je Katolička Crkva u BiH dokazala da joj je do hrvatskih žrtava u općini Konjic stalo koliko i HDZ BiH i MKSJ. .Priznanje (čije obrazloženje nema veze sa stvarnošću) njihovom svećeniku u zaborav će staviti ratne zločine, zatvaranja, pljačkanje, paljenje i progon hrvatskoga naroda iz općine Konjic počinjenih od pripadnika muslimanske Armije RBiH.
ZA OVOGODIŠNJE OPĆINSKO PRIZNANJE PREDLOŽEN JE JOŠ JEDAN OD HRVATSKI “DUŠEBRIŽNIKA” POSTHUMNO DR. SAFET ĆIBO. OVOGA PUTA NISU PRONAŠLI POGODNOG SVEĆENIKA

Pogledaj ponovo
Podijeli
Pregledano 3661 put
Vrci-Klis/Konjic
29. kolovoza 2017. ·
26.05.1993. godine naši borci ušli u hrvatsko selo Vrce, opština Konjic. Vrci su smješteni na području istočnog Klisa na desnoj obali Jablaničkog jezera. Stalne borbe za ovo selo trajale su od 22. aprila do 26. maja 1993. godine. Selo je bilo u totalnom okruženju. Nakon što im je ponestalo sredstava za odbranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 civila sa Vrca predali su se pripadnicima brigade Neretvica u skladu s dogovorom komandanata Hasana Hakalovića i Ilije Kaleba. Vojnici iz Vrca nakon razoružanja u Boždarevićima zatvoreni su u Gornjim Višnjevicama, a sve u cilju zaštite sela od granatiranja.
Borci A RBiH koji su poginuli u borbama za Vrce:
– FILAN ENES (1972 – 15.03.1993.)
– BOLOBAN HARIS (1973 – 24.03.1993.) – 45. Klišanska
– BOJČIĆ JASMIN (1973 – 22.04.1993.) – SOPN Zulfikar
– ŠOTO SALEM (1956 – 23.04.1993.) – 45. Klišanska
– SMAJOVIĆ SENAD (1970 – 26.04.1993.) – SOPN Zulfikar
– TARANIN ENVER (1962 – 12.05.1993.)
– KALABA OMER (1945 – 15.05.1993.) – SOPN Zulfikar
– MILJEVIĆ MIRSAD (1967 – 15.05.1993.) – 45. Klišanska
– TAFRO DŽENAN (1967 – 15.05.1993.) – SOPN Zulfikar
– ZUKIĆ HASIB (1969 – 15.05.1993.)
– BUŠRA KEMAL (1966-1993) – dobrovoljac iz arapskih zemalja – SOPN Zulfikar
– SALIM IHAD ABDU-L-FETAH (1967-1993) – dobrovoljac iz arapskih zemalja – SOPN Zulfikar
EL-FATIHA šehidima koji su poginuli u borbama za Vrce!!!
RAZGOVOR ZULFIKARA ALIŠPAGE ZUKE SA ZAROBLJENICIMA:
U Buturović Polju nalaze se i zarobljeni bojovnici HVO. Ima ih dvadesetak i svi su zajedno u jednoj prizemnoj prostoriji. Zarobljeni su u bici za Vrce i Obre. Ulazimo kod njih u zatvor Sefer Halilović, Zulfikar Ališpago Zuka i ja. Neka lica su mi poznata. Sefer prvi progovori.
Sefer: Šta uradiste ovo? Što okrenuste puške na komšije? Što pravite onolike zločine? Znate li šta radite muslimanskom narodu u Hercegovini, u Mostaru, u Čapljini, u Stocu, u Ljubuškom?
Šutnja. Niko ne odgovara, a Sefer nastavi: „Je li mislite da tako možete pobijediti, da možete jedan narod uništiti tako?“ (Opet duga šutnja). „Jesmo li vas lijepo zvali da se zajedno borimo protiv četnika, protiv fašizma? A vi ste fašisti gori nego oni!“ (Pauza, šutnja).
Zuka: To je uvijek bilo, jebi ga!
Sefer: I ovako lijepu dolinu ostavljate. Kud ćete sad? A mi smo vas lijepo zvali da se zajedno borimo protiv četnika. (Od zatvorenika opet niko ni riječi).
Zuka jednom zarobljeniku: Je li onaj Arap, onaj crni …. Je li bio živ?
Zarobljenik (sasvim tiho): Nije…
Zuka: Mrtav je bio? Na onom mjestu ondje? Vi ste se bili povukli jednim dijelom odande. Nije bio više živ? Ni jedan, ni drugi?
Zarobljenik (veoma tiho): Jedan je bio…
Kad smo išli prema zatvoru, Zuka mi je rekao da se među zarobljenicima nalazi najhrabriji bojovnik u Neretvici Ilija Kaleb. Prvo sam razgovarao s njim. Rekao sam mu:
„Ilija, Zuka mi je pričao da ste Vi bili jedan od najboljih boraca u HVO. Vidim da ste mlad čovjek. Odakle ste, Ilija?
Kaleb: Iz Sarajeva. Tamo su mi roditelji, rodbina.
„A ovdje ste bili zapovjednik?“
Kaleb: Bio sam zapovjednik u brigadi u Klisu. Kada se ovo dogodilo, prebacio sam se na Vrce. Nisam se slagao sa ovom politikom.
„I zarobljeni ste u toj bici za Vrce?“
Kaleb: Da!
„Recite mi kako vam je ovdje? Volio bi da budete iskreni…“
Kaleb: Vjerovatno mi neće vjerovati niko ako se ikada budemo razmijenili. Niko nas nije dirnuo ni prstom, niti nam šta ko govori.
„Šta je bio razlog da ste se vi ovdje razišli? Evo, i načelnik kaže da je bilo tih poziva da se živi zajedno, da zajedno ratujemo protiv četnika…“
Sefer: Mi ih još pozivamo. Stalno ih pozivamo.
Kaleb: Ne znam, vjerujte! Ja sam ovdje, u Konjicu, od početka sukoba svih… Non-stop sam se borio protiv četnika. A ovo se desilo… Zatekao sam se na Vrcima i branio sam svoje selo. Ništa više.
Zuka (upada u razgovor): Dobro, vi ste nas napali. Nismo mi vas napali. Vi ste čuke oko Konjica uzeli. Vi ste naše posade otjerali sa položaja koje smo zajedno držali. Hoćeš da kažeš da nisi imao pojma o onom, o ideji Herceg-Bosni“ da je dotle i dotle granica?
Kaleb: Ja kažem da se nisam slagao…
Zuka: Pa što si se onda borio?
Kaleb: Bio sam prinuđen da branim svoje selo…
Zuka: Slušaj! Ti braniš selo… Kako braniš selo kad ovi tvoji oko Konjica čuke zauzeli? Napali i opkolili cijeli grad?
Nastavio sam razgovor sa Kalebom.
„Vi ste, vjerovatno, izdali naredbu da se predate?“
Kaleb: Da! U okruženju smo bili kompletnom. Nije više bilo mogućnosti da se branimo, zbog civila…
„Šta je bilo sa civilima?“
Kaleb: Civili su prbačeni u Višnjevice, dio u Konjic, a dio u Parsoviće.
Onda sam razgovarao sa svojim starim znancem, medicinskim tehničarem iz Konjica, Antom Livajom, koji je, eto, sada zarobljenik.
„Ante, jesi li i ti zarobljen u Vrcima?“
Livaja: Jesam, jesam! Mi smo se u Lisičićima, za Bajram, bili dogovorili da jedni na druge više ne pucamo. I mi smo počeli normalno živjeti. Pili kafu zajedno. Ja išao u Lisičiće bez oružja. I oni su prolazili pored moje kuće. Međutim, za sedam, osam dana smo ponovo napadnuti. Neki došli sa strane koji su nas napali. Ko je to bio, šta je bilo, uglavnom nisu bile komšije naše. I mi smo tražili Unprofor tri puta, tražili Crveni križ da se ne puca, da ne ginemo bez veze…
„Dobro, Ante, koga ste vi gore priznavali: državu BiH ili Herceg-Bosnu?“
Livaja: Ma, nisam ja nikog priznavo. Ja sam samo branio svoje selo. Nikog mi napadali nismo. Pored nas su, pedeset metara, živjeli Muslimani. Ispod mog položaja, pedeset metara, živio je Ibro Avdić. Nije nikad opaljen metak na njega.
„Ante, vjerovatno ne znaš da je postojao dogovor između četnika i HVO o zajedničkom napadu na Konjic. Zaplijenjena su dokumenta , ima tamo i datum o podjeli Konjica…“
Livaja: Da ti kažem, ja sam lani, u četvrtom mjesecu, otišao na teren u Turiju. Bio sam u Spiljanima, u Ćibinom mjestu. Ja sam bio kad su napali četnici… I ja znam da smo mi zajedno išli, Muslimani i mi zajedno… Evo, baš i ovaj Ilija je išao sa ovim što su bili u zatvoru u Višnjevicama… Svi smo mi zajedno išli. Ljubinu osvojili, Bradinu osvojili, Bjelovčinu osvojili. I oni, i mi smo plakali, zajedno… Odjednom je to nešto došlo… Uglavnom, ljudima po ovim selima je žao što se to desilo.
„Ovdje, u Neretvici, spaljeno je neko selo?“
Livaja: Koje selo? Jedno zlo rađa drugo. Prvo je spaljena Trusina (hrvatsko selo, op. Š.H.). Iza Trusine je Gorica spaljena (muslimansko selo, op. Š.H.). Ali, mi nemamo veze sa Goricom. To su Obri i Kostajnica. I kod nas je spaljeno jedno dvadesetak kuća. U Vrcima.
Niko od zarobljenika nije izgledao mršav. Zarobljenik Anto Rozić sa Solakove Kule bio je, međutim, punačkiji od svih. Otpočesmo razgovor o tome kako fino izgleda…
Rozić: Imam ja problema sa zdravljem. Priroda mi tako… debela. Mogu vam reći: ja sam ovdje priveden kao civil… A mogu vam reći i o situaciji na Kuli… Bio je, baš, Memić, radio je na smirenju u našem kraju. Bio je gospodin Memić, bio je dr. Ćibo, bio Ramić, bio Piska, Slavko Puljić. Dogovorili se i svakom drago bilo kada smo izašli iz škole, i nama i Muslimanima… I kasnije, šta se desilo, ko je tome bio kriv, ko je tome povod bio… Od tada meni ništa nije jasno. Evo, da kažem, ja sam u ŠIP-u radio s Muslimanima 30 godina. Mi smo bili kao braća…
Sa Solakove Kule je i 21-godišnji Branko Jurić.
„Branko, jesi li i ti u Vrcama zarobljen?“
Jurić: Ja sam blizu Bušćaka zarobljen. Bio je napad. Borbe nisu trajale… Ma, kakve borbe! Nismo uopšte pucali, predali smo se odmah. Uhvatili su nas na spavanju. Zapovjednik je pregovarao i rekao da se predamo.
„Da Iliju pitam isto što sam i vas pitao. Ilija, Vi ste bili zapovjednik brigade… Kako je došlo do toga da vam Armija BiH, postane neprijatelj, umjesto četnika koji razaraju Hrvatsku, razaraju Bosnu…
Kaleb: Ne znam…U početku to nije bilo:“To je neprijatelj!“ Recimo, punkt u Ostrošcu je smetao jednom. Nešto je smetalo drugom. Ovo je neko nametnuo sa strane.
„A ima li neko ko nije odavde, da je došao sa strane?“
Kaleb: Ima ovaj momak, Hrvoje. Hrvoje Kolobarić.
„Odakle si Hrvoje?“
Kolobarić: Iz Posušja. Došao sam 27, a 28. ujutro sam zarobljen. Ja sam medicinski tehničar i došao sam u sanitetskom vozilu.
„Ko te je poslao?“
Kolobarić: Mobilizirali me prije naveče i poslali. Poslao me zapovjednik bojne, iz štaba. Rekli su nam da ćemo ići u Rumboke, da ćemo voziti ranjenike. Iz Rumboka su nas poslali za Prozor, iz Prozora na te Kućane. To mi je prvi put da sam čuo za to selo. Došao sam i ujutro sam u osam sati bio zarobljen.“
„Ilija, na kraju, da Vas pitam još nešto: da li biste se vi sada borili zajedno sa Armijom BiH protiv četnika?“ (Duga šutnja). „Iskreni budite.“ (Opet šutnja). „Dobro ne morate odgovoriti…“
Kaleb: Teško je to sada reći. Ja bih volio da se uglade te stvari od vrha – da zajednički krenemo ponovo.
(Foto: Zulfikar Ališpago Zuka planiranje akcije – hercegovačko ratište; Tekst: ratni reporter Šefko Hodžić)

Odgovori

Jedna misao o “Fratri ili sotone???”

Zvonko Dragić napisao:

7 lipnja, 2019 u 12:26 pm

Poštovani Ivane evo djela jednog kardinaqlovog svećenika

https://www.facebook.com/118775438177389/posts/1733595213362062/

Vrci-Klis/Konjic
26. svibnja 2018. ·
Don Anto Ledić priznanje općine Konjic primio je 16. lipnja 2017. zajedno s hodžom Nezimom Halilovićem Muderisom koji je tijekom rata kao zapovjednik 4. muslimanske brigade Konjic zarobljenog Hrvata katolika Zorana Kneževića iz Zavratnica, općina Konjic ispitivao s pištoljem uperenim u glavu o čemu je svjedočila njegova supruga Ljiljana
-Sa sumrakom došao je efendija Nezim Halilović Muderiss i ispitivao Zorana s uperenim pištoljem u glavu. Na odlasku rekao je da ga dobro čuvaju i u zahod ne daju mu ići samom.
Ovom perfidnom igrom OV Konjic u kojem nema ni jednog vijećnika hrvatske i srpske nacionalnosti zatamnjenji su ratni zločini muslimanske Armije RBiH dok je Katolička Crkva u BiH dokazala da joj je do hrvatskih žrtava u općini Konjic stalo koliko i HDZ BiH i MKSJ. .Priznanje (čije obrazloženje nema veze sa stvarnošću) njihovom svećeniku u zaborav će staviti ratne zločine, zatvaranja, pljačkanje, paljenje i progon hrvatskoga naroda iz općine Konjic počinjenih od pripadnika muslimanske Armije RBiH.
ZA OVOGODIŠNJE OPĆINSKO PRIZNANJE PREDLOŽEN JE JOŠ JEDAN OD HRVATSKI “DUŠEBRIŽNIKA” POSTHUMNO DR. SAFET ĆIBO. OVOGA PUTA NISU PRONAŠLI POGODNOG SVEĆENIKA

Pogledaj ponovo
Podijeli
Pregledano 3661 put
Vrci-Klis/Konjic
29. kolovoza 2017. ·
26.05.1993. godine naši borci ušli u hrvatsko selo Vrce, opština Konjic. Vrci su smješteni na području istočnog Klisa na desnoj obali Jablaničkog jezera. Stalne borbe za ovo selo trajale su od 22. aprila do 26. maja 1993. godine. Selo je bilo u totalnom okruženju. Nakon što im je ponestalo sredstava za odbranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 civila sa Vrca predali su se pripadnicima brigade Neretvica u skladu s dogovorom komandanata Hasana Hakalovića i Ilije Kaleba. Vojnici iz Vrca nakon razoružanja u Boždarevićima zatvoreni su u Gornjim Višnjevicama, a sve u cilju zaštite sela od granatiranja.
Borci A RBiH koji su poginuli u borbama za Vrce:
– FILAN ENES (1972 – 15.03.1993.)
– BOLOBAN HARIS (1973 – 24.03.1993.) – 45. Klišanska
– BOJČIĆ JASMIN (1973 – 22.04.1993.) – SOPN Zulfikar
– ŠOTO SALEM (1956 – 23.04.1993.) – 45. Klišanska
– SMAJOVIĆ SENAD (1970 – 26.04.1993.) – SOPN Zulfikar
– TARANIN ENVER (1962 – 12.05.1993.)
– KALABA OMER (1945 – 15.05.1993.) – SOPN Zulfikar
– MILJEVIĆ MIRSAD (1967 – 15.05.1993.) – 45. Klišanska
– TAFRO DŽENAN (1967 – 15.05.1993.) – SOPN Zulfikar
– ZUKIĆ HASIB (1969 – 15.05.1993.)
– BUŠRA KEMAL (1966-1993) – dobrovoljac iz arapskih zemalja – SOPN Zulfikar
– SALIM IHAD ABDU-L-FETAH (1967-1993) – dobrovoljac iz arapskih zemalja – SOPN Zulfikar
EL-FATIHA šehidima koji su poginuli u borbama za Vrce!!!
RAZGOVOR ZULFIKARA ALIŠPAGE ZUKE SA ZAROBLJENICIMA:
U Buturović Polju nalaze se i zarobljeni bojovnici HVO. Ima ih dvadesetak i svi su zajedno u jednoj prizemnoj prostoriji. Zarobljeni su u bici za Vrce i Obre. Ulazimo kod njih u zatvor Sefer Halilović, Zulfikar Ališpago Zuka i ja. Neka lica su mi poznata. Sefer prvi progovori.
Sefer: Šta uradiste ovo? Što okrenuste puške na komšije? Što pravite onolike zločine? Znate li šta radite muslimanskom narodu u Hercegovini, u Mostaru, u Čapljini, u Stocu, u Ljubuškom?
Šutnja. Niko ne odgovara, a Sefer nastavi: „Je li mislite da tako možete pobijediti, da možete jedan narod uništiti tako?“ (Opet duga šutnja). „Jesmo li vas lijepo zvali da se zajedno borimo protiv četnika, protiv fašizma? A vi ste fašisti gori nego oni!“ (Pauza, šutnja).
Zuka: To je uvijek bilo, jebi ga!
Sefer: I ovako lijepu dolinu ostavljate. Kud ćete sad? A mi smo vas lijepo zvali da se zajedno borimo protiv četnika. (Od zatvorenika opet niko ni riječi).
Zuka jednom zarobljeniku: Je li onaj Arap, onaj crni …. Je li bio živ?
Zarobljenik (sasvim tiho): Nije…
Zuka: Mrtav je bio? Na onom mjestu ondje? Vi ste se bili povukli jednim dijelom odande. Nije bio više živ? Ni jedan, ni drugi?
Zarobljenik (veoma tiho): Jedan je bio…
Kad smo išli prema zatvoru, Zuka mi je rekao da se među zarobljenicima nalazi najhrabriji bojovnik u Neretvici Ilija Kaleb. Prvo sam razgovarao s njim. Rekao sam mu:
„Ilija, Zuka mi je pričao da ste Vi bili jedan od najboljih boraca u HVO. Vidim da ste mlad čovjek. Odakle ste, Ilija?
Kaleb: Iz Sarajeva. Tamo su mi roditelji, rodbina.
„A ovdje ste bili zapovjednik?“
Kaleb: Bio sam zapovjednik u brigadi u Klisu. Kada se ovo dogodilo, prebacio sam se na Vrce. Nisam se slagao sa ovom politikom.
„I zarobljeni ste u toj bici za Vrce?“
Kaleb: Da!
„Recite mi kako vam je ovdje? Volio bi da budete iskreni…“
Kaleb: Vjerovatno mi neće vjerovati niko ako se ikada budemo razmijenili. Niko nas nije dirnuo ni prstom, niti nam šta ko govori.
„Šta je bio razlog da ste se vi ovdje razišli? Evo, i načelnik kaže da je bilo tih poziva da se živi zajedno, da zajedno ratujemo protiv četnika…“
Sefer: Mi ih još pozivamo. Stalno ih pozivamo.
Kaleb: Ne znam, vjerujte! Ja sam ovdje, u Konjicu, od početka sukoba svih… Non-stop sam se borio protiv četnika. A ovo se desilo… Zatekao sam se na Vrcima i branio sam svoje selo. Ništa više.
Zuka (upada u razgovor): Dobro, vi ste nas napali. Nismo mi vas napali. Vi ste čuke oko Konjica uzeli. Vi ste naše posade otjerali sa položaja koje smo zajedno držali. Hoćeš da kažeš da nisi imao pojma o onom, o ideji Herceg-Bosni“ da je dotle i dotle granica?
Kaleb: Ja kažem da se nisam slagao…
Zuka: Pa što si se onda borio?
Kaleb: Bio sam prinuđen da branim svoje selo…
Zuka: Slušaj! Ti braniš selo… Kako braniš selo kad ovi tvoji oko Konjica čuke zauzeli? Napali i opkolili cijeli grad?
Nastavio sam razgovor sa Kalebom.
„Vi ste, vjerovatno, izdali naredbu da se predate?“
Kaleb: Da! U okruženju smo bili kompletnom. Nije više bilo mogućnosti da se branimo, zbog civila…
„Šta je bilo sa civilima?“
Kaleb: Civili su prbačeni u Višnjevice, dio u Konjic, a dio u Parsoviće.
Onda sam razgovarao sa svojim starim znancem, medicinskim tehničarem iz Konjica, Antom Livajom, koji je, eto, sada zarobljenik.
„Ante, jesi li i ti zarobljen u Vrcima?“
Livaja: Jesam, jesam! Mi smo se u Lisičićima, za Bajram, bili dogovorili da jedni na druge više ne pucamo. I mi smo počeli normalno živjeti. Pili kafu zajedno. Ja išao u Lisičiće bez oružja. I oni su prolazili pored moje kuće. Međutim, za sedam, osam dana smo ponovo napadnuti. Neki došli sa strane koji su nas napali. Ko je to bio, šta je bilo, uglavnom nisu bile komšije naše. I mi smo tražili Unprofor tri puta, tražili Crveni križ da se ne puca, da ne ginemo bez veze…
„Dobro, Ante, koga ste vi gore priznavali: državu BiH ili Herceg-Bosnu?“
Livaja: Ma, nisam ja nikog priznavo. Ja sam samo branio svoje selo. Nikog mi napadali nismo. Pored nas su, pedeset metara, živjeli Muslimani. Ispod mog položaja, pedeset metara, živio je Ibro Avdić. Nije nikad opaljen metak na njega.
„Ante, vjerovatno ne znaš da je postojao dogovor između četnika i HVO o zajedničkom napadu na Konjic. Zaplijenjena su dokumenta , ima tamo i datum o podjeli Konjica…“
Livaja: Da ti kažem, ja sam lani, u četvrtom mjesecu, otišao na teren u Turiju. Bio sam u Spiljanima, u Ćibinom mjestu. Ja sam bio kad su napali četnici… I ja znam da smo mi zajedno išli, Muslimani i mi zajedno… Evo, baš i ovaj Ilija je išao sa ovim što su bili u zatvoru u Višnjevicama… Svi smo mi zajedno išli. Ljubinu osvojili, Bradinu osvojili, Bjelovčinu osvojili. I oni, i mi smo plakali, zajedno… Odjednom je to nešto došlo… Uglavnom, ljudima po ovim selima je žao što se to desilo.
„Ovdje, u Neretvici, spaljeno je neko selo?“
Livaja: Koje selo? Jedno zlo rađa drugo. Prvo je spaljena Trusina (hrvatsko selo, op. Š.H.). Iza Trusine je Gorica spaljena (muslimansko selo, op. Š.H.). Ali, mi nemamo veze sa Goricom. To su Obri i Kostajnica. I kod nas je spaljeno jedno dvadesetak kuća. U Vrcima.
Niko od zarobljenika nije izgledao mršav. Zarobljenik Anto Rozić sa Solakove Kule bio je, međutim, punačkiji od svih. Otpočesmo razgovor o tome kako fino izgleda…
Rozić: Imam ja problema sa zdravljem. Priroda mi tako… debela. Mogu vam reći: ja sam ovdje priveden kao civil… A mogu vam reći i o situaciji na Kuli… Bio je, baš, Memić, radio je na smirenju u našem kraju. Bio je gospodin Memić, bio je dr. Ćibo, bio Ramić, bio Piska, Slavko Puljić. Dogovorili se i svakom drago bilo kada smo izašli iz škole, i nama i Muslimanima… I kasnije, šta se desilo, ko je tome bio kriv, ko je tome povod bio… Od tada meni ništa nije jasno. Evo, da kažem, ja sam u ŠIP-u radio s Muslimanima 30 godina. Mi smo bili kao braća…
Sa Solakove Kule je i 21-godišnji Branko Jurić.
„Branko, jesi li i ti u Vrcama zarobljen?“
Jurić: Ja sam blizu Bušćaka zarobljen. Bio je napad. Borbe nisu trajale… Ma, kakve borbe! Nismo uopšte pucali, predali smo se odmah. Uhvatili su nas na spavanju. Zapovjednik je pregovarao i rekao da se predamo.
„Da Iliju pitam isto što sam i vas pitao. Ilija, Vi ste bili zapovjednik brigade… Kako je došlo do toga da vam Armija BiH, postane neprijatelj, umjesto četnika koji razaraju Hrvatsku, razaraju Bosnu…
Kaleb: Ne znam…U početku to nije bilo:“To je neprijatelj!“ Recimo, punkt u Ostrošcu je smetao jednom. Nešto je smetalo drugom. Ovo je neko nametnuo sa strane.
„A ima li neko ko nije odavde, da je došao sa strane?“
Kaleb: Ima ovaj momak, Hrvoje. Hrvoje Kolobarić.
„Odakle si Hrvoje?“
Kolobarić: Iz Posušja. Došao sam 27, a 28. ujutro sam zarobljen. Ja sam medicinski tehničar i došao sam u sanitetskom vozilu.
„Ko te je poslao?“
Kolobarić: Mobilizirali me prije naveče i poslali. Poslao me zapovjednik bojne, iz štaba. Rekli su nam da ćemo ići u Rumboke, da ćemo voziti ranjenike. Iz Rumboka su nas poslali za Prozor, iz Prozora na te Kućane. To mi je prvi put da sam čuo za to selo. Došao sam i ujutro sam u osam sati bio zarobljen.“
„Ilija, na kraju, da Vas pitam još nešto: da li biste se vi sada borili zajedno sa Armijom BiH protiv četnika?“ (Duga šutnja). „Iskreni budite.“ (Opet šutnja). „Dobro ne morate odgovoriti…“
Kaleb: Teško je to sada reći. Ja bih volio da se uglade te stvari od vrha – da zajednički krenemo ponovo.
(Foto: Zulfikar Ališpago Zuka planiranje akcije – hercegovačko ratište; Tekst: ratni reporter Šefko Hodžić)

Odgovori

Ivan Filipović

Prozor – Rama

Jedna misao o “Fratri ili sotone???”

Odgovori Otkaži odgovor