Piše: Ivan Filipović

Nekoliko puta sam razmišljao o odlasku.
O odlasku iz ovih krajeva.
O odlasku iz svog rodnog kraja.
Čak sam u par navrata na trenutak i odlazio.
Nije čak ni bilo loše na tim mjestima gdje sam dolazio.
Dobro se radilo.
Stekli se i poznanici pa i prijatelji, i nekakav društveni status, i sve to…
Ali kad ostanem sam sa sobom onda vidim da mi nešto fali, da to nije to.
I onda kad dođem kući, sretnem rodbinu, prijatelje, roditelje, i onda tek vidiš da to što si ostavio vrijedi više nego sve ono što ćeš tamo naći!!!
I onda se vratim.
Mogao sam tamo imati, možda dobre kuće, dobre poslove, dobre aute, važne prijatelje, ugledne poznanike, i tako redom.
Ali bi izgubio sebe.
Pogazio bi sve ono što su moji preci sačuvali.
Dakle, sve možeš naći, prijatelje, poznanike, kuće, stanove, aute, poslove, to se sve može naći bilo gdje na svijetu.
Ali, jedno mjesto na svijetu se zove dom!
Rodni dom!
I jedno mjesto na svijetu se zove groblje!
Ja svoje groblje ne mogu ponijeti sa sobom.
A u tom groblju su moj djed, moj ćaća, moj brat, u ovoj grobnicu, tu.
I meni je mjesto tu pored njih, na ovoj ledini, koja je sad čista ledina, a koja će biti moja zadnja ovozemaljska adresa!!!