Piše: Ivan Filipović

Stara izreka kaže; neće kruška ispod kruške.
No, je li to baš tako u životu?
Svjedočili smo puno puta u istinitost te izreke, ali, nisu rijetki primjeri gdje ta izreka ne vrijedi.
Opet neću daleko, neću iz Rame.
U “ona vremena” u Rami su bila dva opaka udbaša zbog kojih su, kažu stariji, mnoge suze prolivene, mnogi dani odrobijani, pa i krv bi potekla!
Riječ je o čuvenom dvojcu Dželilović-Praljak.
U ovom osvrtu nije mi cilj isticati ničiju pripadnost nikakvim službama.
Ovdje želim naglasiti mentalitet ljudi.
Dakle, s jedne strane imamo jednog potomka jednog od suradnika koji i u vrijeme najžešćih sukoba ta dva naroda, njegova naroda kojemu pripada on i naroda kojemu pripada potomak prijatelja i kolege njegova oca.
I tada on osjeća obvezu prema tim ljudima, prema tim prijateljima njegova oca iz vremena “službe”, i zalaže svoj ugled, svoje ime, i pokušava ih zaštiti od nasilja i vratiti im oduzetu imovinu.
A s druge strane, potomci tih drugih, koje je ovaj prvi pokušao zaštiti i izlagao se opasnostima, ne da nisu spremni ga pokušati zaštiti, nego ga ismijavaju, sprdaju se, osuđuju,…
Ali, časnik ostaje časnik, a šljam ostaje šljam!
Časnik ide uzdignute glave, do kraja, a šljam pada na dno i sjedinjuje se s postojećim talogom na dnu!!!