Prošlo je i vrijeme Došašća, Božića, Stipanja, Ivanja, Nove Godine, a pitanje je što nam je donijelo?
Mi navodni kršćani pretvorismo Došašće i sve što ide s time u dernek gdje se ugađa tijelu, a dušu prepuštamo zlim vjetrovima!!!
Piše: Ivan Filipović
Dakle, svjedoci smo, diljem Europe pa i kod nas lokalno, sve to vrijeme je bilo prepuno šarenila, blještavila, licemjerja, gozbe, tjelesnih uživanja u svemu i svačemu.
Međutim, kako sami nazivi tih blagdana govore, trebalo je biti nešto drugo.
Došašće po nazivu najavljuje dolazak Utjelovljenog Boga u liku Malog Djeteta, pa bi samim time i pripreme trebale biti bazirane na duhovne pripreme prije svega, pa tek onda u materijalnom.
Vjera nas uči kako bi kroz vrijeme Došašća trebali prije svega promijeniti sebe na bolje, trebali bi prekinute međuljudske veze i odnose popraviti, pružati ruke pomirenja o graditi neke nove odnose, puno bolje i puno kvalitetnije.
Međutim, sve smo imali osim toga.
Kao što rekoh, previše šarenila, licemjerja, blještavila, a zapravo iskrenosti najmanje!!!
Kao da se natječemo čije će dvorište, okućnica, kuća, biti šarenije, bolje ukrašeno, bolje nakićena, blještavija s više sijalica raznih boja, a sasvim nam svejedno kakva će nam biti nutrina, duša, srce, odnos prema bližnjima, prema onima s kojima nismo pričali.
Ne, na tome se vro malo radilo.
Čak nam je i božićna ispovijed postala tradicija više nego potreba!!!
Jer eto, naučili su nas kako se za Božić i za Uskrs trebamo ispovjediti i to radimo onako, tradicionalno.
U stvarnosti je puno razorenih međuljudskih odnosa ostalo i poslije tih ispovjedi!!!
Ali eto, mi smo obavili svoje, “sačuvali tradiciju” i eto, mi sretni i zadovoljni i nakićeni dočekujemo Božić.
Zapravo doček Božića i sam Božić je najradosniji blagdan u kršćana jer tada je Bog postao Čovjekom i mi bi kršćani trebali sve kako bi taj blagdan o to blagdansko vrijeme živjeli u tom duhu.
Nažalost, nije ni blizu tako.
Sve nas manje to okupira, a sve se više držimo onoga materijalnoga.
Dođu Božić, Stipanja, Ivanj, čestitamo jedni drugima Božić i imendane, stolovi prepuni svega.
Nova Godina, opet obilje svega, čestitke i krene se u Novu Godinu po starome.
Ostaju razvaljeni međuljudski odnosi, ostaju pukotine izazvane ljudskom zlobom, licemjerstvom, pokvarenošću i tako se vuku kroz godine, a mi uvjereni da smo vjernici, da smo ispravni, da smo se ispovjedili i da smo bez grijeha i da su neki drugi krivi za sve!!!
Znači, naše licemjerstvo, naša sljepoća ili zaslijepljenost sobom zapravo nas sprječava vidjeti svoju grešnost i beznačajnost i ne daje nam mogućnost ispraviti te greške priznajući svoje grijehe pružajući ruku, nudeći i tražeći oprost.
Ne, mi smo zaneseni tim blještavilom, šarenilom, licemjerjem uvjereni u svoju bezgrešnost i tako se ponašamo!!!
Je li to ono što smo očekivali od Došapća, Božića i svih blagdana?
Ako je onda smo ostvarili očekivano, ali nekako sam siguran da to nije ni blizu pno što bi trebalo biti!!!