Duvandžije su nekad noseći duhan prehranjivale brojne obitelji, a vlasti su ih sprječavale u tome, nerijetko i ubijajući ih!!!
Za vlasti su bili šverceri, a za svoje obitelji hranitelji!!!
Piše: Ivan Filipović
Jučer sam bio na Kedžari gdje je služena misa za sve poginule duvandžije i sve one koji su nastradali po tim hercegovačkim vrletima, na bilo koje načine i od bilo čije ruke.
Okupio se priličan broj vjernika koji su došli odati počast tim paćenicima koji su radili sve pa i riskirali živote kako bi prehranili svoje obitelji, i pomoliti se za njih.
Naravno, mnogi su to i glavom platili jer vlasti nisu imale milosti.
Na žalost, ni danas nije ništa bolje.
I nije slučajno što se to u groblju gdje je grob Dive Grabovčeve.
Ako znamo, a znamo, da je Diva da ne kažem najpoznatija, ali zasigurno jedna od poznatijih žrtava ondašnjeg okupatorskog režima, onda ima puno simbolike u tome da se ta misa koja se održava za poginule noseći duhan i na bilo koje načine, ima smisla održavanje mise baš na ovome mjestu, jer Diva je kao što rekoh jedna od žrtava sličnih terora!!!
Na žalost, kod nas Hrvata ni danas nije puno bolje.
Na svu sreću ima među nama još uvijek i Diva i onih koje su spremne svoju čast, svoju vjeru, svoju naciju, braniti životima!!!
Međutim, na žalost, ima i onih drugih, kako ženskih tako i muški, kojima čast, ime, vjera, obitelj, nacija, obraz, ne znači ništa, dakle koji se podaju bilo kome ne gledajući na iskone, ne gledajući na ono za što su im preci ginuli!!!
Ovo vrijeme u kojemu mi živimo zapravo nije ništa bolje od onoga vremena kad su živjeli te duvandžije.
Možda je sad malo bolje u materijalnom pogledu, ali zasigurno i danas na druge načine mi proživljavamo neke druge torture, kako materijalne tako i moralne.
Na sreću i danas ima nas koji smo spremni za to ginuti, za svoje ginuti, ali na žalost ima nas koji smo spremni prihvatiti sve ponuđeno samo kako bi nam bilo bolje, kako bi nas ostavili na miru ili kako bi uživali u tim nekakvim blagodatima ili tjelesnim užitcima!!!
Mi hrvatski narod smo osuđeni na te čudne životne okolnosti, kako kroz povijest tako i u sadašnjosti.
Dakle, i danas nam u nekim segmentima života nije puno bolje, naprotiv, moglo bi se reći i gore.
Što je najžalosnije od svega, danas možda gore nego ikad se ti naši pojedinci podaju kojekakvim tuđinima samo za mrvicu tih uglavnom tjelesnih užitaka, pri tome gazeći po svetinjama za koje su im preci ginuli kroz stoljeća!!!
Sve se nekako nadam da će tome doći kraj, a u isto vrijeme se bojim da će se i generacije poslije nas ovako ili slično pitati dokle i zašto???
Dao Bog da tome dođe kraj, da jednom postanemo narod koji uz to što gine za svoje kad treba, i cijeni svoje u svim uvjetima.
Kažem, dao Bog.