Nema ništa ljepše nego slaviti pobjedu, poglavito pobjedu koja je donijela SLOBODU!!!
Piše: Ivan Filipović
Pogledah mimohod i srce mi ispunjeno radošću, čitavo tijelo je odisalo nekim posebnim osjećajem koji se ne može opisati.
To treba doživjeti, ali to ne može svatko ni doživjeti.
To može doživjeti samo onaj tko iskreno i istinski voli svoje!!!
Dakle, ljepota i milina je bilo gledati mimohod, vidjeti s čime sve raspolaže hrvatski narod i uživati u ponuđenome.
U isto vrijeme nisam mogao ne vratiti se na početak devedesetih, u vrijeme kad nismo imali ništa, ili skoro ništa, a kad smo napadnuti od onih koji su imali više od danas viđenog.
I sa tim ništa ili vrlo malo stali smo i zaustavili neprijatelja, obranili se i na kraju povratili okupirane teritorije.
To su opet događaji koji se ne mogu opisati, to se jedno doživi, možemo pričati sto dana, napisati sto stranica, ali onome tko to ne osjeća i tko to ne voli nismo ništa rekli!!!
Međutim, unatoč toj sreći i zadovoljstvu, i neopisivoj radosti kojom sam bio ispunjen gledajući taj mimohod i sjećajući se onih vremena iz devedesetih, ja nisam mogao ne primijetiti nešto što meni jako smeta i s čim se ja nikad ne mogu složiti pa ni prihvatiti.
Nažalost, to je činjenica, to je fakat, to je stvarnost, ali ja to nikad ne prihvaćam.
Dakle, kad pobjednička vojska nastala u krvi i ratu, korača ulicama Zagreba pokazujući i spremnost i tehniku s kojom raspolaže da zatreba li opet stanu u obranu Domovine.
Sjenu na to baca činjenica da se prijavak podnosi dezerteru, čovjeku koji negira Hrvatsku, naziva ju “slučajnom državom” i koji bi najsretniji bio da nije ni postala Nezavisna.
Dakle, kad gledaš tu mladost, tu tehniku, to ljudstvo u odorama raznih boja, srce mi je puno, to je ono za što se živi!!!
Kad gledaš kome oni podnose prijavak, kome oni salutiraju, tko je u prvim redovima, istog trenutka me srce zaboli i sav taj sjaj mihoda zamrači ta gorka činjenica!!!
Dakle, vojska, pobjednička vojska, vojska koja je i sutra spremna biti pobjednička, salutira i podnosi prijavke dezerterima i onima koji nisu ništa učini za obranu Domovine, naprotiv, silno su željeli da se ne bude!!!
To je ono što baca sjenu na ono najljepše, a meni osobno smeta više od ičega!!!
I evo, bio bih spreman opet izložiti se pogibelji da to ne bude tako.
Ima i ono za što je vrijedilo ginuti.
Dirljivo je bilo svakome tko je htio vidjeti, u kolonama vidiš ozarena lica vojnika, čovjeka koji živi za ovo, koji živi za Domovinu i koji je spreman umrijeti za Domovinu.
U svečanoj loži vidiš one druge koje uopće ne zanima to što se događa, koji se vrte, prave razne grimase ili tipkaju po mobitelima.
Dakle, njih ne zanima to što je tu, njih zanima samo taj trenutak gdje su oni u svečanim ložama i središtu pozornosti.
To razlikuje čovjeka domoljuba od onih drugih, i to daje nadu nama, meni da sav trud i sve žrtve i sva krv nije bila uzalud, da će Hrvati progledati i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke!!!