Neki me pitaju što me to vuče na obilazak mnogih mjesta stradanja Hrvata, hrvatskih vojnika i hrvatskih civila, što puno o tome pišem i govorim?
Piše: Ivan Filipović
Nisam mogao vjerovati da ću morati odgovarati na takva pitanja ili objašnjavati, međutim, evo, za one kojima nije jasno da kažem svoje razloge.
Dakle, pošto sam i sam suvremenik toga vremena i sudionik svih tih događanja, od političkih pa kasnije ratnih, dakle, dragovoljac sam na tim poljima, kako je vrijeme odmicalo neke su mi stvari postajale puno jasnije.
Prije svega razočaran sam u ta događanja, prvo politička, a kasnije i ratna!!!
U politička sam razočaran iz razloga što smo, ti politički dragovoljci koji smo iznijeli teret na svojim leđima, koji smo riskirali svoju slobodu, kad su izbori dobiveni onda je sve preuzela ekipa iz bivšega sistema i nastavili po starome!!!
U ratnome vremenu se događalo isto ili slično.
Dakle, i tu sam jako razočaran, najbolji među nama su dali živote za Dom, za Domovinu i za Slobodu.
Mi koji nismo dali živote ali smo bili spremni dati, koji smo u rat ušli bez kalkulacija, čisto za obranu Doma i Slobode, ostali smo na marginama.
Kroz čitav rat su se događale neke čudne stvari koje smo smatrali kao sastavni dio rata, međutim, to je zapravo pokazivalo pravo lice rata.
Postojali su ratnici koji su ratovali i oni koji su lovili u mutnome!!!
Kad je prekinut rat, jer on nije završen samo prekinut, i kad smo razdužili oružje i postali civili onda smo tek vidjeli posljedice toga svega!!!
Oni koji su išli bez kalkulacija, s jedinim ciljem obraniti svoj Dom, obraniti Domovinu i izboriti se za Slobodu, su ostali bez ičega, a oni koji su tijekom rata i poraća radili neke čudne stvari, pa i kriminalne, postali su zapravo gospodari života i smrti!!!
Nije ishod rata bio ni blizu onoga što smo mi očekivali.
Onima drugima je donio i više nego su očekivali!!!
Gledajući sve to iz ove perspektive, trideset godina poslije, onda zapravo vidim da su ti naši suborci, naši prijatelji koji su diljem ratišta dali živote, zapravo sretni što su tamo, jer da su ostali živi bili bi razočarani i prevareni kao i mi!!!
Baš to u meni budi potrebu za odlaskom kad god mogu i gdje god mogu, upaliti svijeću, pomoliti se, pa i probacim koju riječ s njima i bude mi lakše!!!
Taj teret koji mi u tim prigodama spane je činjenica da oni koji su poginuli na tim mjestima i mi koji smo razočarani stanjem, smo skoro na istome!!!
Oni su ubijeni dušmanskim metkom i ostali su u sjećanjima nas koji smo bili s njima!!!
Nas ubijaju sve ove godine, ne metkom i ne ratni dušmani, ubijaju nas “naši” svojim postupcima, svojim ponašanjem, svojim odlukama i zapravo nam ne daju mogućnost uživati u jedinome što smo htjeli, SLOBODI!!!
Eto, to je jedan od razloga što me vuče na ta mjesta i što me poistovjećuje s njima!!!