Za onoga tko je rat proveo aktivno, teško je reći koji mu je najtužniji dan bio, osim onome tkoje je izgubio nekoga iz obitelji.

Piše: Ivan Filipović

Imao sam sreće pa nisam iskusio taj gubitak, ali sam iskusio više gubitaka prijatelja, suboraca pa i onih koji su pali tik uz mene.
Jedan od težih trenutaka je bio upravo toga 8. 5. 1993. godine kad je odjeknula vijest o pogibiji Marinka Belje.
Govorim u svoje ime, Marinko je bio posebna priča!
Bio je čovjek neizmjerne hrabrosti!
Bio je neustrašiv!
Odgovorno tvrdim, ta njegova neustrašivost ga je koštala života!!!
On je tada bio zapovjednik Brigade.
Njegov posao nije bio izviđanje.
Za to je bilo dovoljno postrojbi s predznakom “za posebne namjene”.
Ali, njegova specifičnost mu nije dala mira!
Njegovom smrću smo izgubili Zapovjednika.
Ja sam uz to izgubio i Prijatelja!!!
Poslije njegove smrti ništa nije bilo isto, to će razumjeti oni koji znaju o čemu govorim!!!
Puno sam toga prošao s njime i vidio sam da ga smrt zove!!!
I dozvala ga je!!!
Prijatelju, počivaj u miru Božjemu, a samo Bog zna ISTINU!!!