Proslap je potopljen, dušmani su ga potopili misleći kako će tim činom izbrisati Proslap, ali su se prevarili, možda su ga izbrisali sa zemljovida, ali nisu iz naših sjećanja!!!

Piše: Ivan Filipović

Dođe vrijeme kad se voda Ramskog jezera povuče i svjetlo dana ugledaju naše rodne kuće, naša djedovina, naše uspomene.
Tako je bilo nedavno.
Otišao sam u svoje selo, Lučiće, svoj Proslap i gledao ono što je ostalo od moga dječjeg života.
Došavši u Lučiće spustio sam se u potopljeno selo i razgledao, hodao i sjećao se….
Pogledao sam prema Kopčićima, prvim susjedima, i sjetio se Kopčića ćuprije preko koje sam prešao kad je voda bila ravna s njome.
Za ne prepoznati, tek se vide obrisi zidina bivših kuća i štala.
Obišao sam i groblje u koje smo prije dvadesetak godina palili svijeće, podvodno u ronilačkoj opremi.
Sjećam se iz vremena prije potopa pored jedne kuće u Lučićima je bio izvor koji je obložen drvetom, mi ga zvali “čabar”, ali nisam siguran čija je tu kuća bila.
Zanimljivo, i danas je izvor i njegov čabar u životu, unatoč vremenu i vodi, čabar još živi i prkosi!!!

Došao sam do kamenog mostića koji spaja dvije Nešnice i koji je služio za prelazak preko vode Jelovac.

Ove dvije ljudske tvorevine pokazuju koliko je trajno i neuništivo ono što se s ljubavlju uradi!!!
Dakle, unatoč svim tim godinama potopljenosti, udaranju i ispiranju vodene mase, ostali su u funkciji i čabar i mostić!!!
Iz čabra sam se napio vode, a preko mostića prešao i vratio se.

Spustio sam se u Žilića groblje, groblje koje smo prije dvadesetak godina obnovili koliko se moglo.
Popravili smo zid, ogradu oko groblja, obilježili nekoliko grobova i postavili nekoliko drvenih križeva.
Sve to je i danas vidljivo i sačuvalo je groblje od neprepoznatljivosti!!!

Eto dakle, ovo daje jasnu poruku, sve što se radi s ljubavlju ostaje vječno!!!
Neuništivo je!!!
Tako će biti dokle bude generacija koje se sjećaju toga vremena, a hoće li i dalje, ovisi koliko ćemo sjećanje prenijeti na naše potomke!!??