Narod koji ne drži do svojih predaka, napose do svojih žrtava osuđen je nove i nove žrtve i vječiti progon!!!
Piše: Ivan Filipović
Ovdje želim naglasiti i jedno i drugo, dakle, kod jednih sjećanje koje traje dokle traju i oni, a kod drugih zaborav koji nastaje vrlo brzo poslije događanja!!!
Dakle, u ovoj priči se radi opet o Rami i opet o događaju u Rami.
Radi se o Ramskom križu postavljenom u dvorištu crkve na Šćitu.
Ramski križ je zamišljen kao spomenik ubijenima od četnika, ali, nova ratna događanja su mu dodala nove žrtve, žrtve iz Domovinskog rata, što ne mijenja prvobitnu namjenu kojoj bi se dodale i žrtve Domovinskog rata.
Međutim, sve se promijenilo u trenu, upravo zbog navedenog u naslovu, sjećanja i zaborava.
Naime, otvaranje i blagoslov Ramskog križa ondašnje vodstvo samostana je odlučilo povjeriti tadašnjem Nunciju u BiH, Gizuseppe Leanza, vjerojatno s namjerom veće svečanosti.?
On se raspitao o čemu se radi, i kad je čuo da je to spomenik ubijenim od četnika, prije svega, a potom i ubijenim u Domovinskom ratu, dao je uvjet svoga dolaska, a uvjet je bio da se ne spominju niti pišu žrtve četničkog pokolja, i naravno, udovoljeno mu je.
Tu dolazi do izražaja onda dvojba iz naslova, sjećanje i zaborav.
Dakle, taj Nuncij je Talijan, a Talijani su bili saveznici četnicima u onome vremenu, ne samo u pokolju u Rami nego svim zločinima nad Hrvatima, bili su im saveznici i logistika mada su službeno bili u savezu s NDH!
Naravno, Nuncij nije glup, Nuncij zna da su njegovi sunarodnjaci sudjelovali u tome i nije htio da se o tome piše niti govori!!!
Nuncij je ostvario svoj cilj, on je sačuvao sjećanje na svoje pretke i zaštitio ih, ili u najmanju ruku spriječio spominjanje njihove odgovornosti koja nije mala!!!
Na drugoj strani smo mi, Hrvati, Ramljaci, čiji su preci žrtve tih četnika pod pokroviteljstvom tih Talijana, koji smo poslije pola stoljeća duge šutnje i patnje došli u priliku dostojanstveno obilježiti to nedužno klanje i ubijanje Ramljaka i da napišemo od koga su pobijeni!
U taj spomenik je uloženo čitavo desetljeće truda mnogih ramskih mudrih i manje mudrih glava, u Rami i izvan Rame.
Puno je tu vremena potrošeno na ideju, na razradu ideje i na realizaciju.
U samo početku je bilo nekih sumnjivih likova koji nisu baš bili oduševljeni tom idejom, ali ju nisu uspjeli zaustaviti, i onda dođe Talijan u liku Nuncija s namjerom zaštite svojih zbog sudjelovanja u tome pokolju!!!
Dakle, meni nije sporan Nuncij, on je odradio svoj dio posla, ali meni smo sporni MI, mi Hrvati Rame, još preciznije, ta fratarska struktura koja je na to pristala samo iz razloga što će on blagosloviti taj spomenik!!!
Taj čin pokazuje sav naš zaborav!!!
Mi Hrvati smo narod zaborava!!!
Poslije najtežih i krvavijih borbi mi za kratko vrijeme sve zaboravimo i vraćamo sve na početak!!!
Čak sve ono što smo krvlju obranili predajemo dušmanima u ruke.
To je usud ili što već, hrvatskog naroda koji nas prati kroz stoljeća!
Dakle, opet se vraćam na Talijane, Talijani pa i taj Nuncij koji bi trebao biti čovjek vjere, nikako politike, ne zaboravljaju svoje pretke, sjećaju ih se i pokušavaju prekriti to njihovo nečasno djelo!!!
Ali, mi Hrvati koji smo uvijek bili žrtve, ali baš uvijek, mi ne znamo zaštiti ni svoje žrtve, ni sami sebe, jer mi smo spremni opet biti žrtve zarad nečijih prljavih namjera!!!
To su činjenice nad kojima bi se trebali zabrinuti, ali ne, to ne zanima one koje bi trebalo, tek ponekoga iz naroda!
To ne brine naše vođe, kako svjetovne tako i duhovne, svjetovne su nas opet predali u ruke dušmanima i predaju, od najnižih do najviših razina.
Jedino što mogu ustvrditi da smo mi narod nad kojim bi se trebalo zabrinuti, jer očito mi sami se ne znamo zabrinuti nad sobom ili smo uvjereni da radimo dobru stvar???