Kaže jedna izreka, podaj čovjeku vlast u ruke i vidjet ćeš mu pravo lice.
Ja bih dodao, podaj čovjeku pušku u ruke i vidjet ćeš mu narav i karakter!!!

Piše: Ivan Filipović

Kako pripremam knjigu o događanjima u Rami od 1990. do danas, malo sam više u kalendaru događanja tijekom Domovinskoga rata i zapazio sam jednu zanimljivu stvar.
Pišuće redovite objave o pogibiji naših branitelja zapazio sam zaista jednu čudnu stvar.
Tijekom čitavog rata, 1992. – 1995. postoje tri mjeseca u kojima nismo imali žrtava od nijednoga neprijatelja.
Prosinac je mjesec u kojemu smo imali tri poginula.
Sva tri su poginula u prometnim nezgodama.
2. prosinca 1992. godine u Kaštelima je poginuo Miško Jeličić.
7. prosinca 1994. godine u Zagoričanima kod Livna su poginuli Petar Šakota i Miroslav Križanac.

U veljači također nitko nije poginuo od strane nijednoga neprijatelja, ali smo imali u dva navrata po dva poginula.
12. veljače 1993. godine u Uskoplju su ubijeni Mirko Beljo Mitar i Dragan Baketarić Buco.
25. veljače 1994. godine u Prozoru su ubijeni Vlado Marić Cela i Vladi Mijatović

U ožujku nije bilo mrtvih od strane neprijatelja, ali je bilo mrtvih!!!
16. ožujka 1994. godine u Prozoru je poginuo Pero Vidović Peša.
18. ožujka 1993. godine na Ometalima je poginuo Mijo Kovačević Čare.

Dakle, veljača i ožujak kroz sve godine rata su prošli bez poginulih od strane neprijatelja.
Ali, u ta dva mjeseca su ubijeno šest branitelja od hrvatske ruke!!!
Ne želim analizirati ubojstva, ne želim tražiti ubojice, samo želim iznijeti činjenice i reći istinu.
Na žalost, istina je takva da možemo reći da nama nisu potrebni neprijatelji kako bi ginuli, dovoljni smo si sami!!!
Pokojim pokoj duši, a živima pamet u glavu!!!