Nije lako biti Hrvat, Hrvata stalno stižu nepredviđeni trenuci, često puta nimalo dobri, a nerijetko i ekstremno loši!!!
Piše: Ivan Filipović
No, Hrvat je jednako spreman suočiti se sa svima i odgovori na sve.
Poslije bitki u Domovinskome ratu jedine trenutke radosti nam priušte hrvatski sportaši.
Tako je i zadnju veliku radost Hrvatima priuštila rukometna reprezentacija Hrvatske osvojivši drugo mjesti na svjetskome prvenstvu.
Punoga srca sam gledao dolazak i doček hrvatske reprezentacije u Zagreb, na Jelačić plac.
Sjedio sam sam ispred televizora i gledao.
Kroz mene su strujali neki čudni osjećaji.
Inače, po prirodi nisam mekušac, poglavito ne plačljivac, a ti su trenuci koji su u meni probudili neke čudne osjećaje, osjećaje koji su mi ježili svaku dlaku na meni, osjećaj neke beskrajne ispunjenosti…
Dolazak reprezentativaca, njihove izjave, nastup Thompsona, moje su srce učinili velikim kao Vran ili Velebit, a moju dušu su učinili beskrajnom kao plavo more!!!
Ali, moje pči su učinili vlažnima!!!
Dakle, nisam ja ni mekušac ni plačko, nisam bio jedini takav, vidio sam na podiju, velika većina onih zbog kojih su se i okupili onoliki Hrvati, vidio sam vlažne oči, dakle, nije do mene, to je do osjećaja, a osjećaji se ne mogu glumiti, to jednostavno ili imaš ili nemaš.
Ovo mi daje za pravo glasno reći, DRAGO MI JE I SRETAN SAM ŠTO SAM HRVAT, sretan sam što sam Hrvat jer ovo se ne može platiti!!!
Ovo nema cijene!!!Ovo ni najbrojnije ni naj veće zemlje svijeta nemaju, a desetak milijuna Hrvata rasuti diljem svijeta ovo često doživljavaju!!!
Vrhunac zadovoljstva bio je kad sam vidio izbornika hrvatske reprezentacije koji nije Hrvat pjeva s igračima LIJEPA LI SI!
To se ne može opisati, to se samo može osjetiti!!!
Ja ovo pričam ali ne mogu vam ispričati, to su osjećaji koji se ne daju opisati, to samo treba osjetiti!!!
Čak i Thompsonu su oči bile vlažne, da ne kažem plakao je, e to se ne može opisati, to se mora osjetiti!!!
Ovo pokazuje da nisu Hrvati kroz povijest, poglavito ovu noviju, ginuli uzalud, i ovo pokazuje da će, zatreba li opet, biti Spremnih opet i svojim životima braniti Domovinu!!!
Eto, te su dvije činjenice dovoljne da budem sretan do beskraja, da Hrvat sretan i zadovoljan!!!
Da zaključim, ovaj doček rukometaša, ovo okupljanje Hrvata i dolazak Thompsona, meni je srce učinilo velikim kao Vran ili Velebit, meni je dušu “počešalo” najumilnijom glazbom!
Ali, na žalost ili na sreću, kako se uzme, mnogima je ovo sve zabilo glogov kolac u ta njihova srca!!!