Da ustanu i da sve vide, vratli bi se opet u hladne grobove!!!
Rekli bi nam, više od naše smrti boli nas vaš zaborav!!!
Piše: Ivan Filipović
Često, a poglavito o obljetnicama, obilazim grobove poginulih prijatelja i suboraca u ratu.
Nailazim na različite prizore.
Ako je poginuli bio zapovjednik obilasci su brojniji i medijski popraćeni.
Međutim, ako je poginuli bio tek “obični vojnik” i posjete su manje, čak i nikakve!!!
Dolazio sam na grobove gdje nitko nije upalio svijeću!
Gdje nitko nije ostavio cvijet!
Gdje nema traga posjeti!
A tolike Udruge proistekle iz rata čiji bi cilj trebao biti da nitko ne bude zaboravljen!!!
A je li to tako?
Odgovorno tvrdim nije!!!
Ne čudi što vlastodršci ne obilaze grobove, pa to njih ne zanima!
Čudi i zabrinjava što to ne rade oni koji su tu upravo zbog njih, Udruge!!!
Čitava plejada Udruga je stvorena na krvi branitelja.
Toliko ih je da su postali preglomazan aparat pa su se udružili u “koordinaciju Udruga”, što god to značilo!!!
Mogu razumjeti kad Udruga odlikovanih ne priznaje ili se srami nekih odlikovanih!
Mogu razumjeti kad ostale Udruge zanemaruju one koji spadaju u te kategorije!
Ali, ne mogu razumjeti kad Udruga poginulih ignorira one zbog kojih postoje, a najgore ignoriranje je kad nitko barem za obljetnicu ne dođe na te grobove i upali svijeću!!!
Dakle, takvi bi, da imaju obraza, odstupili s tih pozicija i pokrili se po glavi!!!
Gore od toga je to što ni nitko iz obitelji poginulih ne dolazi na te grobove, a uvjerio sam se na nekoliko grobova da im nije došao nitko iz obitelji, a žive od njihove žrtve!!!
I što možemo tražiti i očekivati?
Možemo li tražiti od drugih da poštuju naše žrtve, a sami ih ne poštujemo?
Možemo li očekivati da živi sjećanje na njih, a sami ubijamo to sjećanje?