Ima jedna stara turska izreka, a koja se koristila i kod nas u BiH koja kaže, “top puče, Bajram prođe”!
Piše: Ivan Filipović
Dakle, prođe 18. studeni, raziđoše se Kolone, Vukovar i Škabrnja ostadoše sami.
Sami u svome bolu.
Sami u svome sjećanju.
Sami u svome nadanju.
Sami u svome čekanju.
Sami u svojoj spremnosti opraštanja!
Dakle, bez obzira na odmak godina, bol onih koji su izgubili svoje najmilije ne jenjava.
Naravno, život ide dalje, ali svaki trenutak kada se pomisli na njih budi tu bol koja zapravo nikada ne prestaje, tek se pomalo primiri u čovjeku.
Nada u tim ljudima još uvijek živi, barem kod onih koji ne znaju im kosti najmilijih, nadaju se da će doznati gdje su im kosti i da će ih dostojno ukopati da imaju gdje doći upaliti svijeću i pomoliti se.
Čekanje tih ljudi su da će u onima koji su počinili te zločine i u onima koji znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih da će proradiri barem nešto ljudsko i da će im kazati, ako tko im je ubio najmilije onda barem gdje im se nalaze kosti.
Kod tih ljudi čak postoji spremnost na oprost, jer su svijesni da se tu ne može ništa promijeniti, ne mogu se mrtvi vratiti i zato kao ljudi, kao kršćani su spremni na oprost.
Međutim, za oprost treba dvoje, onaj koji traži oprost i onaj koji oprašta.
Ali, nema oprosta bez istinskog pokajanja i traženja oprosta, kad se to dogodi tek onda onaj tko daje oprost može oprostiti!!!
Oprost bez kajanja i traženja oprosta i nije oprost, jer kako ćeš oprostiti nekome tko ti ne traži oprost, koji čak niti ne priznaje grijeh niti misli da treba tražiti oprost, to nije oprost.
Kad se sve raziđe i ostanu sami sa sobom, u svojim mislima, u svojim nadanjima, u svojim čekanjima, vide zapravo da su ostavljeni sami sebi.
Onaj narod, istinski narod koji je došao odati počast na taj dan tim žrtvama, vratit će se svojim domovima, svojim svakodnevnim životnim brigama.
Oni licemjeri koji dolaze pod pratnjama i osiguranjima, i koje prate novinari i kamere, oni su druga priča.
Oni dakle dolaze, uglavnom, protokola radi, radi ceremonija snimatelja i tv kamera, novinara, pitanji i odgovora, dakle, dolaze da budu viđeni više nego radi iskrenog odavanja počasti tim mučenicima, jer ne treba smetnuti s uma da sva ta garnitura vlastodržaca koji drže sve u svojim rukama su dezerteri i nisu branili Domovinu!!!
Istina, uzeli su sebi nekoliko likova iz braniteljske populacije tek toliko da imaju pokriće, da im budu smokvini listovi!
I što je najgore od svega od njih su napravili fikuse, vodaju ih tako po tim obljetnicama i pokazuju ih, oni daju po koju izjavu i tu se priča završava, a zapravo kad se vrate u svakodnevnicu, u odlučivanju se vrlo malo ili nimalo ne pitaju!!!
Dakle, kao što rekoh, razišle su se Kolone, istinski hodočasnici se vratili u svoje svakodnevnice, vratili se iako je odmaklo više od tri desetljeća, stežući i srce i dušu nad onim što je počinjeno te 1991. godine.
Ovi drugi, licemjeri, oni se vraćaju trljajući ruke, zadovoljni jer su, eto, bili viđeni, snimljeni, bili u središtu pozornosti i dominirali su, ono tamo gdje su im dobacivali to su ti režimski mediji vješto isjekli i to se i ne čuje i ne vidi, osim tek ponegdje.
I onda staneš i zapitaš se, čemu sve ovo, čemu sve ovo?
Ja da se pitam, ja bih tim licemjerima iz politika zabranio dolazak na te nadnevke.
Poglavito bih im zabranio dolazak o državnom trošku, pod zaštitom i pratnjom, službenim automobilima i vozačima.
Ti dani bi bili rezervirani za istinske štovatelje tih žrtava, tih mučki ubijenih čuvara svoga doma, u što oni zasigurno ne spadaju!
Za te licemjere bih ostavio ostale dane, ali o vlastitome trošku, vidio bih tko bi došao!!!
Ali, to se neće dogoditi nikada jer smo Hrvati preslabi za to.
Mi sve te godine trpimo sve te, mogu komotno reći ne pretjerano hrvatske vlastodršce, od 2000. do danas, pa i prije, onda kako ćemo napraviti tako nešto.
Ne, ako je suditi po viđenome, mi smo narod predodređen na onu, “trpi i šuti”!!!
To je dobra prilika i plodno tlo za sve te dezertere i likove kojima su samo njihove pozicije važni, a sve drugo je sredstvo za ostvarenje njihovih ciljeva!!!
Ako