Piše: Ivan Filipović

Sretnem neki dan čovjeka kojega nisam dugo vidio.
Čovjeka koji je bio u ratu, radio što se tražilo od njega, bez suvišnih pitanja.
Završio je rat, razdužilo se oružje i započelo neko novo razdoblje.
Mnogi branitelji su otišli diljem svijeta, trbuhom za kruhom.
On je ostao doma i živio povučeno, samotnjački.
Bio je zadovoljan s malim stvarima i nije trčao za bogatstvom.
Nije se ženio, nije imao obitelj pa mu je malo i trebalo.
Kad smo sreli obradovao mi se kao rijetko tko.
Pitao me imam li vremena popričati s njime.
Imam, rekoh, koliko god treba.
Ispričao mi je svoj život u sat vremena.
Najgore ga pogađa to što ga više nitko ne primjećuje.
Okreću glavu od njega, kao da je kužan.
Najgore mu je padalo to što su ga se odrekli braća po oružju, od ratnih neprijatelja nije drugo ni očekivao.
Saslušao sam ga i nisam imao riječi utjehe, jer, teško je utješiti nekoga koga su varali čitav život!!!
Ipak sam mu rekao nekoliko riječi, nisam mogao otići bez riječi, a to što sam mu rekao, rekao sam mu iz duše, najiskrenije.
Rekao sam mu, prijatelju, glavu gore, glavu gore i ispravi kičmu, ponosno hodaj, hodaj među svima, i suborcima i dušmanima, hodaj uspravnoga tijela i ponosna pogleda jer ti nisi ono što su oni.
Ti nisi ubijao iako su ti ubijali prijatelje pored tebe!
Ti nisi vraćao zlo za zlo!
Ti nisi išao otimati tuđe, ni terene ni domove.
Ti samo branio svoj dom!
Ti nisi vraćao zlo zlim, samo si pokušavao zaustaviti eskalaciju zla!
I na kraju, pogledaj ih svih, pravo u oči i reci im ponosno, evo ja sam tu, stojim pred vama, ako mi imate što prigovoriti prigovorite mi oči u oči!
Ne boj ih se jer pravda je na tvojoj strani!!!
Ustao je očiju punih suza, stisnuo mi ruku i otišao bez riječi, a to mogu samo ljudi čista obraza i čvrsta ponosa!!!