Mi Hrvati se olako odričemo svoga i prepuštamo drugima, obično ratnim neprijateljima, da nam pišu povijest i određuju budućnost, a to je nešto najpogubnije za narod!!!
Piše: Ivan Filipović
Svako malo slušamo od izvjesnih čimbenika iz svijeta politike, znanosti i svega drugoga kako o puno stvari i događaja, a poglavito o ratnim vremenima i ratnim događanjima treba govoriti jedino i isključivo s znanstvene strane.
Mišljenja sam da je pogrešno stajalište.
Naravno, znanstvenici bi trebali raditi na znanstvenim istraživanjima i dokazivanjima i to redovito objavljivati, jer, svaki znanstveni dokaz koji ostaje u tajnosti je obično ništa.
Međutim, uvjeren sam da bi prije svega i prije toga trebali suvremenici i sudionici tih vremena i tih događaja pisati i govoriti po sjećanju.
Što više takvih pisanja i sučeljavanja, istina će biti bliža.
A i znanstvenici bi mogli na tim pisanjima mogli puno toga saznati, jer, nema boljeg argumenta, dokumenta niti izvora od direktnog sudionika tih događaja!!!
Naravno, znanstvenici bi mogli iskoristiti sva ta pisanja i pisati povijest, ali po istini nikako po željama i potrebama ljudi i sustava!!!
Najgora stvar je šutnja.
Sjetimo se što su komunisti radili poslije II. svjetskog rata.
Stvarali su bajke o nepobjedivosti partizana.
A činjenica je da partizani nisu nikada dobili ni jednu bitku, poglavito ne protiv Ustaša, u po njihovim pisanjima bili su “najjača svjetska sila”.
Oni su svoje najveće poraze prikazivali kao najveće pobjede, Sutjeska i Neretva, čak su i filmove pravili veličajući te “pobjede”!!!
Prepuna nam povijest laži o pobjedama partizana i zaslugama partije, a istina je ostala zakopana u sjećanjima očevidaca koji su bili prisiljeni na šutnju, čuvenu HRVATSKU ŠUTNJU!!!
Sjetimo se samo silnih “narodnih heroja” koji su nastajali svjedočenjem jedni drugima o izmišljenim podvizima i herojstvima.
Uostalom i mi smo ih imali pun park u Prozoru.
Nema dokaza o njihovim herojstvima, osim ako su našli nekoga pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga koji su se krili od tih “boraca” i iživljavali se nad njima i ubijali ih razoružane!!!
Međutim, voljom toga sistema i te politike bili nedodirljivi, a zapravo su bili obični lažnjaci!!!
Mi malo stariji se sjećamo notornoga Hašima Grcića koji je pobio mnoge Talijane poslije predaje koji je imao status “narodnog heroja” koji je šetao Prozorom pričajući sam sa sobom i rukama tjerajući neke nevidljive duhove oko sebe.
Valjda ga je progonila savjest i krv onih koje je pobio?
Možda su gonjali duhovi onih koje je pobio?
Što god je, nije mu bilo lako, svi ti ordeni i odličja nisu ga mogli spasiti od njega samoga!!!
Zanimljivo je to što mi nismo ništa naučili iz svoje lažirane povijesti.
Mi i poslije ovoga rata prepuštamo drugima da nam lažiraju povijest.
Umjesto da svatko tko imalo ima smisla pisanja napiše svoje viđenje tog događaja i svoja sjećanja iz tih vremena, mi šutimo i prepuštamo drugima da nam pišu povijest po svojim pravilima.
Dakle, trebamo svatko pisati svoja sjećanja pa ćemo ta sjećanja sučeliti i ispraviti moguće greške, ja ne tvrdim da sam sve upamtio i da se svega sjećam, ali pišem i pisati ću ono čega se ja sjećam.
Poslije onoga rata Namik Čehić je odredio sudbinu naše povijest, poslije ovoga je Mesud Hero pokušao isto, a mi šutimo, ili ako nešto i napišemo kao da se sramimo to objaviti i o tome pričati!!!
Moramo znati, narod kojemu drugi pišu povijest nema budućnosti!!!