Ovo su dva čovjeka koja su meni bili uzori, svaki na svoj način, ali uzori!!!

 

Piše: Ivan Filipović

 

Oni se zovu Miško i Franjo Filipović

Miško je živio u četiri države, Kraljevini SHS, NDH, SFRJ i BiH.

Najmanje je živio u onoj koju je najviše volio, a ni jednu Jugoslaviju nije volio, ali je bio prisiljen živjeti u njima.

Odlučio je ostati na rodnoj grudi i živjeti svoj život i voljeti ono što misli da treba voljeti, voljeti svoje.

I proživio je dugovječni život, doživio je 94 godine i umro 2000. godine, umro u četvrtoj državi, daytonskoj BiH.

Miško je u mlađim danima radio po Sarajevu, borio se za preživljavanje svoje obitelji, a poslije drugoga rata je bio u svome selu, na svome ognjištu, i radio na svojoj zemlji, obrađujući ju i gajeći stoku i živio od toga.

Dakle, on je svojim životom svjedočio da se može živjeti u sistemu koji ne voliš i državi koju ne voliš, ali na svojoj rodnoj grudi i od svoga rada, i tu je radio čitav svoj život!!!

Nije vele bistrio, uglavnom je šutio i radio, a dobro znam što je mislio jer mi je ponešto ispričao u trenucima kad je bio raspoložen ponešto mi ispričati, malo više pod svoje stare dane.

U mome životu je moj djed Miško, a  mi smo ga zvali Mićo, bio klasičan primjer kako se može opstati i ostati na svome unatoč režimima koji vladaju tamo gdje živiš i unatoč državnim uređenjima u kojima se nalazi, u tome trenutku, to tvoje rodno mjesto!!!

Bavio se svojim poslom i uspio je preživjeti, ostvariti obitelj, podignuti djecu i sačuvati žar na ognjištu, i sačuvati život na rodnoj grudi!!!

Dakle, nije ga život mazio, preživio je četiri državna uređenja, preživio je tri rata, i nadživio obje Jugoslavije.

Ostao je dosljedan sebi, ostao je svoj na svome i živio od svoga rada.

Drugi čovjek na ovoj fotografiji je moj susjed Franjo Filipović, čovjek sasvim suprotnih životnih putova od Miška.

Ni on se nije slagao s Titinim režimom, ali je on svoje neslaganje iskazivao na sasvim drukčiji način.

Franjo je bio i po prirodi drukčije naravi, ne kaže se džabe sto ljudi-sto ćudi, Franjo nije prihvaćao činjenicu da je ugašena NDH i da ju komunisti raskomadali i strpali u SFRJ.

On to nije mogao prihvatiti, nije se s tim slagao i tražio je načina kako otići iz toga režima i te države.

Pokušavao je pobjeći, hvatan, vraćan, zatvaran, opet pokušavao i na kraju uspio, preko tih sabirnih emigracijskih logora u Europi skrasio se u Kanadi!!!

Zaposlio se, osnovao obitelj i živio život disidenta koji je zbog nezadovoljstva režimom u njegovoj Domovini pobjegao iz Domovine i skrasio se, što bi rekli, na kraju svijeta.

Ali, to je bio Franjin odabir, Franjo je radije odabrao Kanadu i u njoj biti slobodan Hrvat nego Jugoslaviju i u njoj biti porobljeni Hrvat!!!

U ovoj priči su dva čovjeka iz istoga mjesta, iz istoga sela sa dva različita pogleda na život!!!

Dakle, i jedan i drugi su imali svoje nacionalne vrijednosti, bili su svjesni tko su i što su.

Miško je odredio svoj život Hrvata i Katolika proživjeti na svojoj rodnoj grudi, bez obzira na režime koji su vladali i njihove stavove!

Franjo to nije mogao podnijeti, izabrao je tuđinu, otišao i tamo proživio život!

Dakle, i jedan i drugi su doživjeli “slobodu” koja je krvlju plaćena, devedesetih godina, međutim, ni jedan ni drugi nisu zadovoljni postojećim stanjem i nisu zadovoljni situacijom u kojoj se danas nalaze Hrvati!!!

Miško je umro 2000. godine i pred kraj života bi mi znao reći, “eto vidiš, ništa se promijenilo nije, sve je kao i prije, zašto ste ratovali, zašto ste ginuli, zašto ste krv prolijevali, opet vraćeno sve na staro, opert upravljaju oni koji su i prije upravljali”!!!

Franjo je često dolazio u tim “slobodarskim” vremenima, a sve više je bio razočaran postojećim stanjem!!!

Da budem iskren, ni ja nisam zadovoljan, ni blizu, a ja sam genetikom povukao na svoga djeda i ne bih nikad napustio svoje ognjište i otišao bilo gdje, bez obzira na to što se ne slažem ni s režimom ni sistemom, ali ću ostati tu i dat ću sve što mogu od sebe da bude bolje!!!

Na žalost, moja i naša djeca oko mene su mahom Franjinih razmišljanja i odlaze u tuđinu tražiti ono što im ne daju u Domovini, u Domovini za koju su krv prolijevali njihovi pradjedovi, djedovi i očevi!!!

Čak im ni to zamjeram, jer možda je bolje, zdravije i jednostavnije, i po zdravlje i po život otići potražiti mir i sigurnost negdje na sigurnijim i uređenijim mjestima!

Ljepotu rodnog kraja i osjećaj rodne grude i ognjišta se ne može naći nigdje drugdje, to ne može zamijeniti nikakve materijalne i životne pogodnosti koje se nude, ali može ta sigurnost u smislu da tamo neće ti gaziti po ponosu!!!

Dakle, kako god pogledamo i sagledamo životne priče Miška i Franje, može se zaključiti samo jedno, njihove životne priče su klasični primjeri Hrvata na ovim prostorima koji nikad nije imao potpunu slobodu, jedni su prihvaćali realnost, ostajali na svome i borili za život i za opstanak na svojoj rodnoj grudi, u svojim dočićima i na svojoj zemlji!

Zahvaljujući takvima i danas nas ima tu na našim ognjištima!!!

Ova druga priča, priča Franjina života je potvrda da uz ove Hrvate koji šute i trpe postoje i Hrvati koji ne žele ni trpjeti ni šutjeti, radije otići potražiti sigurnost negdje daleko od rodnoga kraja i daleko od tih progoniteljskih režima!!!

Zahvaljujući takvima danas nema prostora na zemaljskoj kugli gdje nema Hrvata.

Ti Hrvati su mahom otišli iz tih razloga uz materijalne razloge, ali su oba razloga usko povezana.

I eto, spoj te dvije ljudske karakteristike, te dvije osobnosti, još uvijek nas ima, ima nas i na rodnoj grudi, ali ima nas i diljem svijeta!!!

Ja se nadam da će nas biti uvije dovoljno, i jednih i drugih, i onih koji će sačuvati vatru na ognjištu, ali i onih koji će se razići po svijetu i ne zaboraviti svoje, ne odreći se svoga i ne postati bezlična masa koja luta svijetom i koja se uklapa u svo to svjetsko sivilo koje plovi na na nekim čudnim i bezvrijednim temeljima, temeljima materijalnih bez ikakvih moralnih vrijednosti!!!