Jesmo li mi Hrvati, u svim sistemima i sustavima, i poslije dobivenih bitki, osuđeni na neslobodu i progone???

 

Piše: Ivan Filipović

 

Sjećam se, još kao dijete, kako se s oprezom i strahom pričalo o onome ratu!!!

Poglavito su to oprezno i sa strahom radili pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga.

Dakle, ti razgovori su bili rijetki i tajni.

Sudionici razgovora su vrlo oprezno i vrlo rijetko o tome pričali, a takvi razgovori bi nastajali obično u kontekstu nekih uhićenja i zatvaranja pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga.

Naravno, to je za ono vrijeme, za onaj sistem, bilo sasvim očekivano, jer, povijest nama Hrvatima su pisali oni koji su ubijali Hrvate, i kroz godine rata, tada rjeđe, a poslije završetka rata ti divljaci su pokazivali svo svoje divljaštvo i mržnju prema Hrvatima!!!

I evo, doživjesmo ponavljanje povijesti.

Evo i danas u 2924. godini, skoro 30 godina poslije rata, Hrvati, sudionici zadnjega rata moraju s oprezom i s bojazni  pričati o tome!!!

I danas, ako nešto javno kažeš o nekim konkretnim ratnim događanjima, čuješ žamore sa svih strana, i od suboraca i od dušmana!!!

Dušmani ispravljaju nudeći svoju verziju, što je donekle i razumljivo, naravno, da se isto mislilo ne bi bili dušmani, ne bi bilo suprotnih strana i ne bi bilo rata uopće!!!

Čudnije je kad počnu negodovati suborci, i onda to negodovanje obrazlažu riječima, “još nije gotovo, još nije završeno, još je opasno”!!!

I onda čovjek sam sebi postavi pitanje, je li rat prestajao ikako?

Čemu Wošingtonski i Daytonski sporazumi, čemu potpisivanje primirja ako i danas ti ratovi nisu završili?

Ako i danas, možda se ne puca puškama, ali se puca nečim drugim i nekim drugim sredstvima, poglavito se puca optužnicama, e to nameće jedno duboko razmišljanje na temu, jesmo li mi Hrvati zaista proklet narod pa da poslije svakog rata iziđemo vojno ne poraženi ali nas u miru pogaze do bola!!!