Kažu mi neki, zašto pišeš samo negativnosti, daj štogod lijepoga.

Ja kamo god pogledam ne vidim te ljepote.

Možda sam ja daleko od te ljepote i nemam pristupa, ali, zbog ISTINE pišem i pisat ću onako kako je!!!

Evo, recite mi je li sve ovako što napisah u tekstu ispod.

 

Piše: Ivan Filipović

Svako malo na ovim našim životnim prostorima dogodi se prerani odlazak branitelja.

Dakle, odlaze ljudi koji su, što bi se reklo, u najboljim godinama života, u životnom periodu kad bi mogli i trebali uživati plodove svoga rada i uživati gledajući plodove svoga potomstva.

Međutim, pravila ne postoje, pravila ne vrijede.

Na tim ispraćajima nameću se razna pitanja i traže se odgovori.

Pitanja je bezbroj.

Zašto samo branitelji odlaze prije vremena?

Zašto političari koji nisu bili branitelji dožive duboke starosti?

Zašto bivši partizanski i oznini dužnosnici prelaze i stotu?

A branitelji umiru u pedesetim godinama života.

Takvih pitanja ima čitav niz, međutim, odgovora na ta pitanja nema, zapravo nema ih tko dati, jer postoji gore Netko tko upravlja svim tim procesima, i stvaranja života i umiranja.

I to, na svu sreću, nije u ljudskoj nadležnosti i o tome ne mogu odlučivati ljudi, osim u nekim iznimnim prilikama.

Na tim ukopima primjećujem jednu čudnu i zabrinjavajuću stvar. Kad je ukop običnoga ratnika, ratnika iz rova, ratnika s prve crte, nema nikakvih ceremonija!

Nitko ne drži govore i govorancije!

Nitko ne priča hvalospjeve!

Nema čak ni ono najosnovnije, nema ni stijega preko sanduka, onoga stijega za koji i pod kojim su se borili, za koji su bili spremni i živote dati, a neki si i prolili krv za to!!!

Dakle, nema ni ono najosnovnije, ono najmanje što se može dati onome koji je bio spreman dati život za ovaj kraj, za ovaj narod, nema mu tko postavi stijeg preko sanduka, saviti ga i uručiti ga njegovim najbližima!!!

Ne, ne,….

Međutim, nekima drugima, s upitnim zaslugama, s upitnim moralima i sa svime upitnim se organiziraju se najviše vojne počasti, od govorancija prepunih laži pa do počasne paljbe!!!

Ja ne mogu to vidjeti, a ne postaviti pitanje, gdje je tu branitelj???

Gdje je tu pravda?

Znamo tko može imati počasnu paljbu, mada i tu se krše pravila, ali stijeg je ono najmanje što bi trebalo ispratiti svakoga branitelja!!!

One branitelje koji ostaju i koji su još uvijek tu, barem vjerujem da je tako, zaboli ta činjenica!

Zaboli to što se oni koji danas odlučuju o svemu ne udostoje se ni stijeg za koji su pokojnici bili spremni umrijeti stavi preko sanduka i uručiti ga obitelji!!!

To boli!

To vrijeđa!

To boli, do kosti!

To boli gore od svih proživljenih ratnih strahota!!!

To boli više od svih noći provedenih u rovovima, po hladnoći, po snijegu, po kiši!

To boli više od svih zora prepunih čekanja mogućih napada i prepada!

To boli više od svih dana i noći provedenih razdvojeni od obitelji upravo na tim prvim crtama i tim rovovima!

To boli do boli!

Ali više od toga boli jedna druga stvar.

Boli činjenica da ni Udruge koje su i nastale na temeljima dragovoljaca i stradalnika i koje bi trebale skrbiti o sudionicima Domovinskoga rata, ovisno o nazivu Udruge i temelju njezinoga utemeljenja, da one ništa ne poduzimaju i ništa ne čine da se to ispravi, da se ta nepravda prekine jednom za vazda!!!

Nije to ni neki novac, nije to ni neka organizacija, to je samo nemarnost, aljkavost i nebriga za one koji su iznijeli teret rata na svojim leđima.

E to boli više od onoga svega prije navedenoga!

Dakle, boli činjenica da oni koji su  nastali na zaslugama tih ratnika, tih stradalnika i da bi trebali biti njihova zaštita, ne vode nikakvu brigu o njima i zaboravljaju razloge svoga postojanja!!!