Kad nas ne ubijaju drugi, ubijamo se mi sami!!!

 

Piše: Ivan Filipović

 

I u najgora ratna vremena, u trenucima zatišja, rijetkih predaha u borbenim aktivnostima, Hrvati sebi nađu neprijatelje.

Govorim o našim prilikama, događanjima u Rami u ratna vremena.

Dakle, u rijetkim trenucima kad nije bilo borbenih djelovanja, ili još preciznije, kad nije bilo poginulih od strane neprijatelja, ginulo se i ubijalo između sebe!!!

Evidentno je to kroz mjesece veljaču i ožujak, kad nije bilo ni jedne žrtve od strane ni jednog neprijatelja u Rami.

U tom vremenu poginulo je, ubijeno, šest Ramljaka.

Zanimljivo, svi ti poginuli, ubijeni, su bili pripadnici nekih “specijalnih postrojbi”!!!

Svi su poginuli od hrvatske ruke!!!

Uglavnom, okršaji “specijalaca” između sebe!!!

Što želim kazati?

Želim reći da ni rat za svakoga nije isto značio.

Za obične ratnike, ratnike s prve crte, ratnike iz rova, nije bilo dvojbe, neprijatelj je ispred nas, dobro paziti da ne prođe iza nas ili da nas ne zatekne nespremne u direktnom napadu.

Međutim, za “specijalce” koji su imali viška vremena očito su vrijedila neka druga pravila!!!

Na žalost, nije tako bilo samo u Rami, bilo je toga svugdje!

Sjetimo se Ludviga Pavlovića, i njega su “specijalci” ubili, a ubojstvo pripisali “JNA”!!!

Ili Ante Paradžika koji je ubijen u Sesvetama!!!

Ili, može li se zaboraviti kad su Tutini “specijalci” pobili HOS-ovce u Kruševu???

Sjetimo se ubojstva Mire Barešića!!!!

Na žalost, ima takvih primjera na pretek i gdje god ima Hrvata!!!

Što je to?

Je li to naša prokletinja?

Ili je to neki bratoubilački nagon koji tjera na ubojstva???

Što god da je, nije dobro!!!